Avantura na Južnom Velebitu: Tulove grede(1120 m) i Zir (850 m) – 23.08.2015

 

 

 
 

Več duže vrijeme mala grupa planinara iz PD-a Sv. Jure Solin nagovara me da organiziramo izlet na Tulove grede na Velebitu, ali zbog straha od zaostalih mina iz Domovinskog rata izlet smo odgađali sve do 23. kolovoza kada smo Andrijana Mateljan, Jelena Brajković, Vedran Dadić, Marijan Boban i ja, Ivica Grubišić odlučili krenuti u tu avanturu.
Iz Solina smo krenuli u 6h, autoputom sve do izlaza Maslenica,pa preko Obrovca i Modrića do Potpraga odakle nas vodi jako dobar makadamski put tj. Cesta koja se počela raditi još daleke 1827 g.

 

 
 

Desetak minuta vožnje i dolazimo na prijevoj zvan Prag na kojemu je kapelica tj. spomen obilježje glavnom zapovjedniku Velebitskog bojišta, Gavranu. Parkiramo auto i odajemo počast svim hrvatskim braniteljima koji su dali živote u Domovinskom ratu. Nakon zajedničke slike pred kapelicom uzimamo planinarsku opremu i upućujemo se na najvišu stijenu Tulovih greda. Iako su na samom startu oko nas oznake koje upozoravaju na mine zaostale iz rata i kako se penjemo na vlastitu odgovornost mi, iako pomalo u strahu, hrabro krećemo. Poticaj su nam dala saznanja od naših prijatelja planinara koji kroz razne blogove ističu kako je sama staza dobro markirana i „čista“ od mina.
Uspon počinje po travnatom dijelu terena. Usput nas čeka velika ponikva od koje nam zastaje dah nastala urušavanjem špiljskog stropa a na dnu ponike se nalazi i izvor pitke vode. Bacamo pogled i lagano nastavljamo dalje. Nakon nekih 30 minuta hoda dolazi oštri uspon i ulazak u stijene. Pri samom ulasku u stijene nailazimo na sklonište zaostalo iz rata pored kojeg se fotografiramo uz puno opreza i hrabro i nastavljamo ka vrhu. Prvi dio staze je lak i nije zahtijevan ali ulaskom u stijene slijedi dosta zahtijevan dio i traži penjačko iskustvo, ali i pojačan oprez jer su s obje strane staze zabijeni drveni kolci koji nam ukazuju kako teren nije ispitan i da vjerojatno ima zaostalih mina – ovdje uistinu vrijedi: ni u kom slučaju ne skreći sa staze.

 

 
 

Nakon 10 minuta dolazi najteži dio, spust i četveronoški uspon po stijenama. I napokon nakon cca 1h uspona, vrh Tulovih greda (1120m) je pod našim nogama.
Očarani pogledom na zadarsko zaleđe i otoke napravimo par slika, kratka marenda i pada odluka: Malo nam je, nastavljamo putovanje na šumovito brdo Zir u Ličkom polju. Do auta se vraćamo istom stazom, nakon 30 minuta sjedamo u auto i krećemo makadamskim putom prema Ličkom polju.
Vožnjom kroz šumoviti dio Velebita zaustavljamo se kraj nekoliko spomen obilježjima braniteljima poginulim u Domovinskom ratu i za uspomenu pada još pokoja fotografija.

Nakon 45 minuta vožnje izlazimo u Lovinac, mjesto iz kojeg kreće naš uspon na Zir (850m).
Ponovo uzimamo planinarsku opremu i krećemo u novu avanturu, ovaj put, ipak, znatno sigurniju. Drveni putokaz nas usmjerava na stazu koja je na samom početku prava planinarska tura kroz šumu. Nakon 20 -ak min. hoda nailazimo na špilju dubine nekih 100 m i širine 15 m…ulazimo u špilju napravimo koju fotografiju. Nakon kratkog boravka u špilji krećemo ka vrhu…
Nastavljamo uzbrdo po stijenama do podnožja same vršne glave brda koji postaje sve strmiji.
Uz koju sajlu i malo napora osvojen je i Zir(850m) za 1h i 10 min. Veličanstven pogled na Ličko polje i Velebit. Zajednička fotografija pa žig za Plan. Dnevnik i povratak prema autu. Silazak do auta trajao je 30 min, možda bi i kraće da nismo napravili opravdanu stanku, onu zbog slasnih kolača u izvedbi naše Andrijane.

 

 
 

 

Okrijepljeni kolačima i prepuni dojmova s predivnog izleta kući smo u 20:30h čime je još jedan izlet uspješno završio.

P.S. Hvala svima što su me nagovorili na ovaj izlet i tako svima nama priredili jedan prekrasan planinarski dan.

Tekst: Ivica Grubišić

FOTOGALERIJA