Uvod

Počneš li se baviti planinarstvom, kako tvoja ljubav prema planinama i planinarenju ne bi s vremenom splasnula, dobro je njegovati planinarske uspomene i svojem djelovanju dati smisao, bilo kroz bavljenje planinarskim specijalnostima ili kroz vođenje izleta, kroz društveni rad, obilazak obilaznica ili na druge načine. Odaberi i posveti se onome što te zanima i veseli. Radost neće izostati!

Za planinare koji žele doprinijeti planinarstvu i svojemu društvu širok je izbor raznih aktivnosti kojima se mogu baviti. Većina planinara uglavnom je zainteresirana samo za planinarenje, ali ne i za neki doprinos zajedništvu i planinarskom radu u svom društvu. Drugima je pak društveni rad veliko zadovoljstvo i prilika da svoju ljubav prema planinarenju podijele s drugima. Uspjeh u takvom radu odličan je poticaj za daljnje djelovanje.

Vjerno zapisane uspomene s izleta najbolje možemo ponijeti fotografijom. Za kvalitetnu fotografiju nije neophodno imati velik i skup foto-aparat, već treba poznavati u dušu sve njegove mogućnosti i nedostatke. Fotografska pomagala (teleobjektiv, polarizator, UV-filtri) su korisna, ali nisu nužna. Da bi fotografija bila dobra, ona mora imati svoju ideju i smisao. Dok dokumentarna fotografija bilježi sudionike i trenutke s izleta te osobitosti pojedinih predjela, umjetničkoj je cilj pronaći i istaknuti ljepotu u planinama i prirodi. Pažnju pri fotografiranju treba posvetiti izboru kadra, položaju sunca kao izvora svjetlosti (igri svjetla i sjene, protusvjetlo), planovima (što više planova), dinamici fotografije.

Zašto planinariti?

Planinarenje nije besciljno lutanje po brdima i osvajanje već osvojenih vrhova s kojih ćemo ionako ubrzo morati sići; naprotiv, planinarstvo je način i stil života, čitav niz aktivnosti koje suvremenom čovjeku život čine ugodnijim, zanimljivijim i nadasve ljepšim. Biti planinar znači obilaziti i upoznavati ljepote Zemlje, uživati u prekrasnim gorskim vidicima, stjecati nove prijatelje. Odlazak u prirodu i kretanje na čistom gorskom zraku predstavlja aktivan način odmora, koji unatoč uloženom fizičkom naporu, čovjeka ispunjava novom snagom i zadovoljstvom.

Što je planinarstvo?

Planinarstvo je vrlo širok pojam koji obuhvaća gotovo sve čovjekove djelatnosti izravno i neizravno vezane uz kretanje i boravak u planinama. To nije besciljno lutanje po nepristupačnim zabitima i osvajanje vrhova s kojih će planinar ionako ubrzo morati sići, već način i stil života, čitav niz aktivnosti koje suvremenom čovjeku život čine zanimljivijim, zdravijim i nadasve ljepšim.

Odlazak u prirodu, druženje i kretanje na čistom planinskom zraku predstavlja aktivan oblik odmora koji planinara ispunjava osjećajem zadovoljstva i novim doživljajima. Premda planinarenje fizički iscrpljuje, ono nas istovremeno obogaćuje i osvježava novom emocionalnom energijom, koja nam je prijeko potrebna za život u ljudskoj zajednici i njenoj često suviše sivoj svakodnevici.

Bavljenje planinarenjem razvija mnoge dobre osobine: snalažljivost, hrabrost, požrtvovnost, prilagodljivost, fizičku izdržljivost, društvenost, smisao za razumijevanje ljudi i prirode, domoljublje. Planinarenje se temelji na zajedništvu, na uzajamnom djelovanju s ciljem svladavanja prirodnih, ali ujedno i vlastitih psihofizičkih »prepreka«. Prema tome, bavljenje planinarenjem poboljšava čovjekovo zdravlje, kako fizičko, tako i psihičko.

Kako početi planinariti

Najlakše je početi planinarenje u sklopu nekog planinarskog društva ili kluba. Većina društava rado prima nove članove te im omogućuje da pod vodstvom iskusnijih planinara organizirano obiđu mnoge zanimljive planine i planinarska odredišta.

Veća planinarska društva i klubovi povremeno organiziraju planinarske škole u kojima se može steći solidno osnovno znanje o planinama i planinarstvu. Korisne upute za planinare mogu se pronaći u knjigama u izdanju HPS-a.

Pogrešna shvaćanja planinarstva

Kada prosječan čovjek zamišlja planinara obično pred sobom vidi čudnovatog jadnika koji se uznojen, opterećen naprtnjačom, penje na davno osvojene vrhove s kojih će ionako sići; ide u nepristupačne, pa i opasne predjele daleko od svoje kuće, a sve to bez nekog njemu jasnog razloga. Međutim, planinar nipošto nije neki čudnovati mazohist, jer njemu, primjenjuje li stečena znanja, penjanje ne predstavlja muku. Fizička aktivnost je više sredstvo i metoda planinarenja nego cilj. Osnovni cilj i sadržaj planinarenja je uživanje, pri čemu se fizičko i duhovno izvrsno nadopunjuje.

Unatoč fizičkim naporima koje iziskuje i svrstavanju među športske djelatnosti, planinarstvo nije šport. Natjecateljska borba, koja je bitno obilježje svakog športa, strana je zdravom poimanju planinarstva. Protivnik planinaru nije drugi čovjek, a ni pobjeda jednoga čovjeka nije poraz drugoga. K tome, planinarstvo je usmjereno doživljavanju, a ne dokazivanju vlastite snage i spretnosti. Športu i planinarstvu dodirno je i zajedničko samo ono što nazivamo rekreacijom i fizičkom kulturom. Drugo je pitanje u kojoj je mjeri današnji šport kultura; sjetimo se samo boksa ili nereda na nogometnim stadionima.

Nažalost, čak i pojedinim planinarima svojstveno je nezdravo vrednovanje planinarskih podviga. Takvi obično jurišaju na Mont Blanc samo zato da bi se po povratku mogli hvalisati svojim uspjehom, a ne znaju ni nabrojati iduća tri najviša europska vrha. Ne umanjujući vrijednost njihovih podviga, treba istaknuti da nije vredniji planinar onaj koji se popeo na viši i teži vrh, već onaj koji iskreno voli i poštuje planine i planinarenje.

U nas ne postoji jasna granica planinarstva i izletništva, što često rezultira poistovjećivanjem izletnika i planinara, najčešće s argumentom da se i jedni i drugi kreću po prirodi željni užitka. No, za razliku od običnog izletnika, planinar vlada teoretskim i praktičnim znanjima o kretanju i boravku u planinama, a odlascima u planine pristupa organizirano, sustavno i osmišljeno. Formalno je planinar svatko tko ima važeću planinarsku iskaznicu, no u praksi je planinar onaj tko redovito ide u planine, čuva ih i štiti, te posjeduje određeno planinarsko iskustvo stečeno sudjelovanjem na planinarskim izletima.

Zašto planinari odlaze u planine?

Na pitanje zašto uopće planinari odlaze u planine nemoguće je dati jednostavan i jedinstven odgovor, ponajprije zato što svaki planinar ima svoje motive, ciljeve i svoj način shvaćanja planinarstva. Svatko izlete proživljava na svoj način i veseli se nečemu što drugima možda ne pričinjava nikakvo zadovoljstvo. Ipak, svim je planinarima zajedničko da u planine idu jer to vole.

Planine pružaju nebrojene užitke svakome tko ima sposobnost da ih uoči, doživi i ponese u sebi. U njima će naći zadovoljstvo običan izletnik, penjač, istraživač, čovjek željan odmora, rekreacije, prirodnih ljepota, širokih vidika, mirisa cvijeća i šume i novih doživljaja. Planinarenjem se bave ljudi svih životnih dobi i najrazličitijih struka, a svatko izabire ciljeve koji mu odgovaraju po sklonostima, sposobnostima i drugim mogućnostima.

Može se reći da planinarske pobude uvelike proizlaze iz nagonskih čovjekovih potreba koje su suvremenim načinom života znatno potisnute. U prvom redu, to je potreba za upoznavanjem prostora u kojem živimo, zatim potreba za bliskim druženjem i upoznavanjem ljudi, te konačno najbitnija – potreba za srećom i zadovoljstvom.

Kako započeti s planinarenjem?

Većina ljudi koji započinju planinariti obično već posjeduje neka iskustva i predodžbe o planinarstvu stečene na lakšim izletima u bliže planine. Kada čovjek dobije volju da se odlascima u prirodu posveti organiziranije i poželi upoznati nove ljude, najbolje je da se uključi u neko planinarsko društvo. Pristup u planinarska društva je slobodan i u većini slučajeva novi su članovi rado primljeni. Međutim, nije se svima lako uklopiti, budući da u društvima u pravilu već postoje formirane družine. No, nakon sudjelovanja na nekoliko društvenih sastanaka, a zatim i nekoliko izleta obično razlika između starih i novih članova nestaje.

U početku nije nužno nabaviti svu opremu. Oprema se nabavlja i upotpunjuje postupno, kao i planinarsko iskustvo.Oni koji počinju samostalno planinarenje najbolje je da u početku idu na lakše izlete u bliže planine, a zatim postupno šire popis svojih planinarskih odredišta i na udaljenije planine. Planinarsko iskustvo i vještina stječu se godinama i novi se planinari ne bi trebali nepripremljeni odvažiti na izlete kojima nisu dorasli jer se, precjenjujući svoje sposobnosti, lako mogu dovesti u opasnost.

Hodanje po planinarskim stazama

Promatraj stazu ispred i ispod sebe kako se ne bi dogodilo da zapneš za korijen drveta, upadneš u neku rupu ili blato, posklizneš se na klizav kamen ili zapneš za nisku granu. Izbjegavaj naslage starog lišća jer nikad ne znaš što je ispod njih. Želiš li nešto pogledati, zastani, pogledaj, fotografiraj, ali ne skreći sa staze i ne odvajaj se od skupine!Na strminama, gdje se to može, treba se penjati u zavojima, ne krateći stazu, jer tako bolje održavamo ravnotežu i manje se umaramo. Na mjestima gdje možeš birati između dvije staze, računaj na to da je kraća ujedno i strmija.

Na uskim grebenskim i osiguranim stazama svaki tvoj korak neka bude promišljen i stabilan. Na svim stazama, a pogotovo na njihovim strmijim dijelovima, drži dovoljan razmak kako ne bi došlo do domino-efekta i kako ne bi morao na nespretnom mjestu zastati u raskoraku.U visokim planinama na vrh se polazi noću, prije svitanja, kada je tlo još smrznuto, pa je opasnost od lavina i poskliznuća manja. U nižim planinama gdje nema te opasnosti, izbjegavaj hodanje noću.

Izbjegavaj hodanje po cesti. Za razliku od zemljanih staza ceste ne ublažavaju udarce nogu o tlo, pa tako više umaraju i nabijaju stopala. Uz to, na prometnim cestama umjesto čistog zraka udišemo nečisti, a nepažljivi vozači mogu naletjeti na pješake. U slučaju da ipak moraš hodati cestom, onda idi lijevom stranom, nasuprot kretanju vozila. Za veće skupine vrijedi suprotno pravilo: hodati treba desnom stranom, u koloni.Dugotrajno hodanje u nerazgaženim ili premalenim gojzericama ili s nedovoljnim brojem čarapa (najmanje dva para!) na nogama može izazvati žuljeve. U slučaju žulja, još prije nego se pojavi mjehur treba zalijepiti flaster i po potrebi obući još čarapa. Nove gojzerice treba razgaziti na kraćim izletima.

Pri hodanju dosta pomažu hodački (teleskopski) štapovi, jer te svakim korakom rasterećuju 5-6 kg, dakle za jedan dan 6-8 tona. Eto efikasnog načina mršavljenja! Kada hodačke štapove ne koristimo, treba ih pričvrstiti na naprtnjaču tako da ne prijete ubodom planinarima u našoj blizini.

Kako bismo se u slučaju pada mogli spretno dočekati, za vrijeme hodanja ruke trebaju biti slobodne (izuzetak su štapovi). Doći ćeš možda u napast da prazne ruke gurneš u prazne džepove, ali ako nemaš i praznu glavu na ramenima, sjetit ćeš se da je to, iz istog razloga, još opasnije.

Ako ti gojzerice propuštaju vodu, na noge preko čarapa navuci obične PVC-vrećice, kako bi ti noge ostale suhe. U naprtnjači ponesi rezervne čarape. Neki planinari gojzerice špricaju sprejem za impregnaciju kože, kako bi koža duže zadržala svoja svojstva. Treba, međutim, znati da gojzerice obično najprije popuste i promoče na šavovima, a ne kroz kožu.

Kočenje pri silasku poseban je napor za noge i lako se dogode padovi i ozljede. Zato se kaže da je silaz teži od uspona. Ne samo da se tako kaže, nego je uistinu tako! Naime, poslije dugotrajnog i napornog uspona umorni smo i opušteni pa nam silaz teško pada, a zaboravljamo da smo uspevši se na vrh svladali tek pola puta. Usredotoči se i pazi kako hodaš pri silasku. Imaj na umu da su na silasku posebno opterećena koljena i hrskavice u njima (trajno oštećenje zove se artroza, a to znači kraj planinarske karijere) i mišići (grčevi!). Pogotovo izbjegavaj trčanje nizbrdo!

Odmor

Kod uspona otprilike svakih sat vremena treba učiniti kraći odmor (najviše nekoliko minuta, kako se ne bi ohladio, a potom prehladio). Prvu takvu stanku iskoristi za zatezanje vezica na cipelama i prilagođavanje naprtnjače. Veći odmor potreban je svakih 2-3 sata hoda, najbolje u nekom čvrstom objektu. Veći odmor planiraj za vrijeme najveće podnevne žege. Čim dođeš na odmorište na kojem se namjeravaš duže zadržati, presvuci se u rezervnu odjeću i, ako je hladno, odmah zagrni vjetrovkom. Premda ti to naizgled godi, na odmorištima izbjegavaj sunčanje tj. izležavanje na suncu, jer ono uzrokuje tromost i umor, a užitak pretvara u mučenje! Ako smo duže vremena izloženi suncu, treba zaštititi glavu, zatiljak i ramena.

U trenucima kada se osjećamo slabo i iscrpljeno, za oporavljanje koristimo autotransfuziju. To nije transfuzija krvi za automobile već položaj tijela u kojem su glava i noge blago povišene. Tako se postiže gravitacijsko slijevanje krvi prema srcu i ostalim životnim organima. Takav način odmora osobito je koristan za obnovu energije izgubljene dugotrajnim hodanjem.

Izvor: Hravatski Planinarski Savez