Hodočašće Maloj Gospi
Hodočašće Maloj Gospi: Rama – Sinj – Solin 2015.g.
Odluka o polasku na ovako dugotrajno Hodočašće mora biti temeljito ispitana, te donesena i razumom i srcem.
Teška su vremena pojedinci su sve više orijentirani sami na sebe, ne primjećuju čovjeka do sebe, ignoriraju njegove potrebe, a pored toga sve su bešćutniji i bezobzirniji prema prirodi koja nas okružuje. U hodu s Bogom stazama posvećenim njegovoj majci bili smo izloženi velikim fizičkim naporima (često iznad mogućnosti pojedinca), ali smo unutarnjim nadahnućem i poticanjem jedni drugih prevladali sve krize i uspješno stigli do cilja. Na hodočašće smo krenuli kao grupa hodočasnika, a u Solin smo se vratili u duhu kao jedno, na najtežoj dionici kroz kamenolom, nadomak doma, po grubo samljevenom kamenju, velikoj uzbrdici pa nizbrdici, naše izranjavane noge su grabile s lakoćom, jer tom stazom ON nije hodao za nama, već nas je nosio.
Ja sam odluku o odlasku na ovo Hodočašće donjela na izletu na Svilaju u mjesecu lipnju, kada mi je moj kolega Rile rekao: „Imam veliku želju ići na Hodočašće cjelom stazom od Rame, ali ne znam hoću li moći izdržati.“ Tada sam mu odgovorila: „Ne brini idem i ja s tobom, zajedno ćemo uspjeti.“ Odluka u srcu je bila donesena, fizički sam se pripremala naredna dva mjeseca, a par dana prije polaska otišla sam po pomoć kod duhovne pripreme našem župniku don Ranku. Na dan polaska bila sam spremna.
Na hodočašće je krenula grupa od dvanaest ljudi, devet nas je hodalo, dok su se trojica brinula o nama. Bez njihove pomoći ne bi mogli hodati četiri dana oko dvanaest sati dnevno, oni su se brinuli da budemo siti, na konačištima poslije svake etape su nas dočekivali sa već pripremljenim obrokom i ležajevima za sve nas. Poslije svakog dana hoda pripremali su nam posude sa vodom za „toćanje“ nogu, a često su nam pomagali skinuti obuću kada mi to ne bi mogli. Uvijek su bili spremni doći do nas po pozivu u slučaju potrebe, na svu sreću taj džoker nismo iskoristili.
Mi smo svoj put započeli u prekrasnom okruženju iz Svetišta BDM – franjevačkog samostana Rama-Šćit, od svetišta iz kojeg su prije četiri stoljeća fratri u bijegu pred neprijateljem ovom stazom kojom smo mi hodali odnijeli sliku Čudotvorne Majke Božje u Sinj (gdje se i dan danas nalazi).
Prvi dan je bila najduža i najteža dionica, Rama- Šćit do Tomislavgrada. Najveći problem na ovoj dionici predstavlja asfaltni put gotovo 80% ove dionice, pored toge i veliki uspon. Najbolji recept za ovakve dionice je molitva Krunice BDM, kilometri prolaze, bol u nogama ne osjećaš. Nakon prijeđenih pola puta stali smo na duži odmor oko 45 min, tada nas je iznenadio jedan posjetitelj, mlađi čovjek u crnini sa švicarskim registarskim oznakama na vozilu. Vido nas je da smo stali na odmorište i donio nam piće i sladoled da nas počasti. Čovjek je bio u koroti došao je na sahranu mladoj osobi iz obitelji. Njemu je susret sa hodočasnicima u tom teškom trenutku donio nadu u novo sutra, a mi smo poslije tog susreta lakše kročili dalje, jer nam je bilo drago da smo uspjeli olakšati bol tom čovjeku.
Drugi dan od Tomislavgrada do Kamenskog je bio izrazito težak zbog vremenskih uvjeta, lila je kiša čitav dan. Oni koji su imali sreće proći prvi bez žuljeva drugi dan nije bilo moguće. Ja sam prošla najgore, iako sam se učinila školski, dobre komotne gojzerice, duple čarape, ali dugotrajno hodanje je učinilo svoje, noge su natekle i gojzerice su nabubrile. Kad samo pri dolasku na cilj skidali obuću, iz cipela se dimilo kao iz parne kupelji. Inače ova dionica je prekrasna, vrlo raznolika i nije pretjerano zahtjevna, samo što zbog vremenskih uvjeta nismo mogli uživati u tome.
Treći dan od Kamenskog do Sinja, poznat teren jer je stazu markiralo naše društvo. Staza je lijepa, nije zahtjevna, ali mi samo već dobro fizički načeti. Rođo je pravi heroj, podnosi veliku bol u potkoljenici već drugi dan šepa, ali grabi naprijed i ponosno nosi Barjak. Mare hoda sa žuljevima već od prvog dana, ali ide, neda se. Ja krećem dalje u sandalama, jer ne mogu ništa drugo obuti. Ostali nastavljaju bez većih problema. Na ovoj dionici su nam se priključili naši prijatelji (četiri članice našeg Društva od kojih je jedna na hodnju krenula prvi put nakon deset mjeseci oporavka te tri člana Dinarida – ovaj dan smo imali i pratnju HGSS-a koji je, inače, tijekom čitavog pohoda bio u pripravnosti u slučaju potrebe) da nam daju podršku na našem putu. Lijep je dan prolazimo kroz prekrasne predjele uglavnom starom rimskom cestom, a zatim preko Sinjskog polja. U Sinju nas napušta naša Mare, koja je junački prošla tri dionice, sutra počinje nastava i ona mora dočekati svoje učenike u razredu. Obećala sam joj da ćemo ponovno proći zadnju dionicu s njom.
Zadnji dan od Sinja do Solina, buđenje, doručak, na Sv. Misi smo u 8:00, poklanjamo se BDM, palimo svijeću i nastavljamo dalje naš put. Ova dionica nam je jako dobro poznata, ide kroz prekrasne predjele gdje je nekad vozila Sinjska Rera. Staza je cijelo vrijeme u blizini ceste, ali se ne može usporediti razlika hodanja stazom bez straha od automobila i razlike u terenu kojim hodamo (govorim iz iskustva jer sam i sama više od desetljeća hodočastila u Sinj cestom). Zato čitaoče ovog članka, ako planiraš dogodine na Hodočašće u Sinj izaberi Stazu Gospi Sinjskoj, jer ona je neusporedivo bolji izbor. Po stazi se može ići i danju, postoje odmorišta duž staze i ima stabala koja čine dovoljno hlada, a buka vozila te neće ometati u tvom Hodu s Bogom.
U Solin stižemo na vrijeme da odamo počast svim Braniteljima, povodom 20.god od Oluje, položili smo vijenac i zapalili svijeću, a sutra ćemo nakon odmora sa svojim najmilijima sa Sv. misu našoj Maloj Gospi.
Tako je naša grupa uspješno uz Božju pomoć i brigom jednih za druge uspješno došla svojim domovima. Danas dok pišem ove retke razmišljam kako su moji suputnici, imaju li upalu mišića ili su možda kao ja dobili temperaturu uslijed opuštanja organizma, u jedno sam sigurna da su sretni jer smo svi zajedno uspješno stigli do cilja.
Zahvaljujem svim dobrim ljudima koji su nam otvorili svoje domove za konašište, koji su nas na našem putu nahranili, svima koji su nas usput pozdravljati i pozivali na odmor, hvala općinama Prozor Rama i Tomislavgradu koji su podržali naš pohod, a posebna zahvala našem Gradu Solin koji ima razumijevanja i potiče aktivnosti svojih građana.
Tekst: ĐULJA KATIĆ
