28.01.2014 Zimski uspon na Vran (2074m)

Moj prvi zimski uspon na kraju je ostao samo na pokušaju stići do vrha, ali to zapravo i nije važno, važan je taj uspon na Vran kojeg ću još dugo pamtiti i koji će uvijek biti ONAJ PRVI.
Nekako mi se već duže vrijeme zimski usponi izmiču, ekipa se dogovori, ali ja ili baš taj put nemam vremena ili mi se čini da baš nisu uvjeti ili bude nešto treće, a i ovaj put sam ga zamalo preskočila. Naime, kada je sastavljen Plan izleta za 2014.g. izlet na Blidinje krajem siječnja govorio je samo jedno – bit će to jedan lijep skijaški dan. Kako se bližio dan izleta tako je i mogućnost da će skijaška staza biti otvorena bila sve manja, snijeg je ipak napadao, ali tek dan ranije i stvarno nije bilo šanse za skijaške ludorije. Eto mi idealne prilike za pripremiti i zimsku opremu i glavu za napor kojeg do sada još nisam upoznala (lako se po snijegu na vrh popeti žičarom i spustiti na skijama, ali snagom svojih vlastitih nogu – to je nešto sasvim drugačije).

Rano subotnje jutro, nešto prije 6 sati ekipa (50-ak članova PD-a Sveti Jure i prijatelja iz HPD-a Mosora) se okupila kod Inine zgrade (na polaznoj točki svih organiziranih putovanja raznih solinskih društava) i točno u 6h krećemo u neizvjesno putovanje prema Blidinju s pitanjima – Hoćemo li se ovaj put uspjeti probiti ili ćemo kao i točno prije godinu dana skrenuti prema Kupresu? Iz Posušja (od naših prijatelja iz HPD-a Pločno) stižu ohrabrujuće vijesti, snijega ima i još pada, ali ceste su prohodne i ovaj put ćemo vjerojatno stići na Blidinje. Naš vozač (Ante Jurić) vozi oprezno jer bolje je stići malo kasnije nego uopće ne stići pa četiri sata kasnije, nakon jutarnje kave i opskrbe u Posušju sretni što prvi put ove godine vidimo snijeg stižemo pred Hajdučke vrleti. Naš glavni vodič, Branko Ćurković, još u autobusu objašnjava kako će oni hrabriji i u boljoj kondiciji usprkos snijegu koji još pada i vjetru čija je jačina, pogotovo na planini, nepredvidiva, pokušati se popeti na Vran. Vodič moli sve one koji se ne osjećaju dovoljno jakima i spremnima da uopće ne pomišljaju na ovaj uspon, njih će Antonio Živaljić i Dragan Radovan povesti u šetnju do skijališta gdje podjednako, ako ne još i više, mogu uživati u zimskim radostima.

Izlazimo iz autobusa i pogledi nam lete prema snijegom i oblacima zaklonjenom Vranu, procjenjujemo svatko za sebe jesmo li spremni uputiti se u neizvjesnost ovog ne baš obećavajućeg zimskog uspona, pogledi gostiju koje smo zatekli u toplini Hajdučkih vrleti govore nam „niste baš normalni, ali šta mi znamo!“, i malo po malo nas 13 konačno se okuplja pred vratima motela pod punom zimskom opremom, pada zajednička fotografija i odvažno, uz dobre želje naših kolega koji ostaju u toplome, krećemo prema vrhu smještenom 2074 metra nad morem.

Od motela prema šumi razvukla se lijepa kolona od nas 13, sada znam, pomalo „ludih“ planinara i već na prvom odmorištu naše dvije članice, Nada Braica i Mira Milišić, odluče odustati, vraćaju se društvu u podnožju, a nama žele uspješan i prije svega, pametan, uspon.
Krećemo dalje, pred nama je šuma okupana snježnim pokrivačem – ljepota je neizmjerna i koliko god je naporno, guštam u svakom koraku i svakom pogledu na čaroliju koju oku promatrača mogu prirediti samo pahulje snijega naslagane na granje i šumsko bilje. Izlazimo iz šume i pred nama se otvara greben koji vodi na sami vrh. Zastajemo i zbrajamo utiske, čini nam se da smo negdje na pola puta, a pogled prema vrhu nije baš ohrabrujući. Pred nama je čistina, nanosi snijega su veliki, temperatura je -10°C, gore ne može biti toplije, to nam je svima jasno. Neki od nas, naravno, i ja, činimo početničku grešku – skidamo skijaške naočale i rukavice, i umjesto da ih spremimo u džep ili ruksak, ostavljamo ih na zraku – nije prošlo koja sekunda, a rukavice i naočale su već neupotrebljive – unutarnja, zamagljena, strana stakla prešla je u paru, a onda odmah u led, a rukavice ponovno stavljene na ruke ohladile su ih u sekundi. Ruke su se ponovno ugrijale, ali naočalama nije bilo spasa stoga nastavljam dalje bez njih boreći se sa pahuljama snijega i vjetrom koji je puhao sve jače.
Čelo kolone prti, njih dvoje – troje se izmjenjuju i nije im lako jer i tragom njihovih stopa hodanje u dubokom snijegu je naporno, ali mi hrabro idemo dalje, upadamo u snijeg, propadamo i mi i štapovi nam, tu i tamo netko padne, netko zastane, međutim, kolona sigurno i stoički grabi naprijed. Držimo se po dvoje – troje u skupini i uz koju pošalicu, nezgrapan korak ili posrtaj hodanje je lakše, a jedan dio puta glumim vodiča „slabovidnoj“ osobi (tako sam neočekivano iskusila i taj dio vodičke obuke jer Draženu Paviću su se kao i meni zaledile naočale, ali on ih je ostavio na licu pa su mu orijentir bile samo moje cipele u snijegu). Sve većem umoru usprkos, guštam u tom naporu, guštam u dubokom snijegu i neizvjesnosti koliko duboko će mi noga upasti pri svakom novom koraku. Kapula (Ivica Grubišić) navlači krplje ne bi li mu bilo lakše hodati, ali snijeg je još premekan i ne pomažu mu baš previše, a ni nama koji smo iza jer trag krplji prekriva trag prethodnice tako da sam u jednom trenutku čak bila u situaciji prtiti.

Od polaska je prošlo oko dva i pol sata, do grebena je još 30-ak ili malo više metara, Kapula skida krplje, zastajemo uhvatiti daha, a ja sam sve bliže ideji kako bi se bilo najbolje vratiti jer ono što nas čeka na grebenu ne čini mi se baš ugodno. Krećemo dalje, napravila sam još nekoliko koraka, ali sve jači vjetar i snježne pahulje koje kao iglice napadaju lice i oči učvrstile su me u odluci da je vrijeme za odustati. Pitam nekoliko puta tko će sa mnom natrag, svi se nekako nećkaju, nije mi drago jer sama natrag ne smijem i ne mogu, i kada sam već bila pri odluci da ću ostati tu i čekati ih dok se vrate, Krešo Zrnić i Jakov Vrdoljak odlučuju okrenuti se za 180° i nas troje krećemo prema podnožju. Osam najhrabrijih nastavlja dalje, a mi sretno, gotovo trčeći kroz duboki snijeg krećemo prema šumi gdje nas, sigurni smo, čekaju znatno ugodniji uvjeti. Silazimo brzo, ali oprezno i svako malo netko od nas završi u snijegu, ili na leđima ili na stražnjici ili na prsima, ali nije nas briga, guštamo i sretni smo zbog odluke o povratku.

U Hajdučkim vrletima ekipa šetača koja se naguštala u zimskim radostima po još uvijek zatvorenom skijalištu nas dočekuje kao heroje, bili su zabrinuti za nas, pogotovo kad su im „lokalci“ nekoliko puta ponovili da nismo baš „normalni“. Sada blaga panika hvata i nas povratnike sa zimskog uspona – kad će se njih osmero vratiti? Radovan se čuo s njima, ali dok ih ne vidimo nećemo biti mirni. Oko 45 minuta nakon našeg povratka jedan po jedan stiže osam naših „ludo hrabrih heroja“, svi su na broju, svi su sretni jer su se vratili i svi se slažu u jednome: možda su ipak trebali odustati kada i nas troje.

Priča ide ovako: kada su dohvatili greben dočekala ih je jaka bura (laički procjenjuju da je puhala između 150 i 200 m/h), nosila je sve pred sobom, čak je i malo teže članove našeg Društva blago odizala od tla, temperaturu nisu uspjeli izmjeriti, ali bila je puuuno ispod 0. Moj „slabovidni“ kolega, Pavić, morao je odustati pod vrhom jer više ni tuđe cipele nisu pomagale, s njim su ostali još i Ante Boban i Nikša Knez, a uz manje poteškoće vrha na 2074 metra n/v su se domogli Branko Ćurković, Jure Radoja, Ivica Ćurković, Željko Jukić i Ivica Grubišić. Osam najhrabrijih ovaj će uspon, kažu, pamtiti kao jedan od najtežih u njihovoj planinarskoj karijeri, ali i po pokojoj ozeblini koja će, srećom, brzo nestati, dok će uspomena na uspon teško izblijedjeti.

P.S. Na kraju moramo zahvaliti i našim prijateljima iz HPD-a Pločno Posušje za logistiku prilikom našeg dolaska na Blidinje, a još više za gostoprimstvo i ručak koji su nam priredili u Posušju pri povratku za Solin

Tekst: Vesna Žižić
Foto: V. Žižić, Branko Ćurković, Ivica Grubišić

Pogledaj galeriju..