Planinarski raj – Dolomiti (srpanj 2017)
Srpanj 2017. – Planinarski raj – DOLOMITI
“Ona voli ljeto jer se tada nose ljetne haljinice, svaki džukac
vidi noge moje curice – Hajdemo u planine jer tamo nema zime …” – i kako kaže Bijelo Dugme, u planinama stvarno u ljeto nema zime (doduše, kako u kojima) – ima je taman toliko da se na koji dan odmorimo od dalmatinske ljetne sparine …
I tako – dok se Dalmacija pripremala na dolazak novog toplinskog vala s temperaturama od oko 40 stupnjeva u hladu (koje dok ovo pišem još traju), otišlo nas 11 provjeriti kakvo je stanje u susjednoj nam Italiji, na njenom sjeveru, u Dolomitima….
Zovu ih planinarski raj … za njih kažu da su čudesne, veličanstvene, fascinantne – a mi smo se uvjerili da ove planine uistinu zaslužuju sve te epitete – DOLOMITI !!! … Njihova ljepota ostavlja bez daha … njihova moć i veličina podsjećaju nas kako mali hodamo pod zvijezdama … podsjećaju nas kako smo tek jedna mala točkica utopljena u moć prirode kojoj se povremeno usudimo prkositi i snagom volje, mišića, ustrajnosti i s krajnjim oprezom postajemo jedno s njom, stopimo se s njenom snagom i postajemo njen nedjeljivi dio … Nas jedanaest tako smo iskusili moć Dolomita i na nekoliko dana postali njihov nedjeljivi dio …
DAN PRVI (27.7.2017.g.): Prvog dana krenuli smo na Marmoladu i najveći vrh Dolomita, na Punta Peniu (3343mnv), krenuli smo preko ostataka glečera koji polagano, ali nažalost, sigurno nestaje, a do samog vrha dovela nas je ne baš lagana ferata (kraj ferate satkane od jako puuuuno željeznih stepenica ti se čini na dohvat ruke, ali ruka prekratka, a kraj nikako da dođe …) ipak se nekako dokopamo vrha, mnogima od nas prvog iznad 3 tisuće metara … preplavi vas onaj osjećaj nemjerljive sreće i blaženstva kojeg se ne da riječima opisati (to je ono kada planinara pitaju: ma šta je to toliko lipo ubit se da bi došao na vrh planine i onda opet sišao natrag? – odgovor na ovo pitanje teško je riječima opisati, možda je sasvim dovoljno: to je čisto uživanje !!!) … slijedi sve kako spada na osvojenom vrhu: odmor, fotografiranje na 3343mnv, marenda (na vrh Dolomita u jednom je ruksaku uz Dalmatince stigao i dalmatinski pršut)
A onda kreće spuštanje preko glečera … ovaj put spuštanje zahtjeva krajnji oprez jer ledenjačke pukotine ne praštaju, vrebaju svaki opušteni korak, a teško je biti oprezan u uvjetima kada ti podizanje pogleda na bilo koju stranu, u bilo koje čudo prirode oduzima dah … ipak, opuštenih koraka, srećom, nije bilo i sretno smo prvi izazov Dolomita ostavili iza nas …
DAN DRUGI (28.7.2017.g.): Drugi dan našeg boravka u planinarskom raju Dolomita odveo nas je u prekrsani Park prirode Tre Cime di Lavaredo i na vrh Monte Paterano koji se smjestio na 2744 mnv … Tre Cime mame svojom ljepotom, ali na njihove vrhove stižu samo uistinu iskusni penjači koje smo i sami mogli samo gledati iz podnožja i diviti se njihovoj vještini ….
Do našeg odredišta, vrha Monte Paterano vode nas tuneli izrovani kroz planinske masive još u dalekom 1. svjetskom ratu i ferate … volimo ove ferate jer su prirodne … volimo ih jer zahtjevaju našu spretnost i spremnost na suočavanje sa visinama … visine, pokazalo se, nisu bile prepreka …
Pogled s ovog vrha na kojem dominira križ (križ je sagradio prijatelj za najboljeg prijatelja kojeg je u 1. svjetskom ratu slučajno ubio (protivno svojoj volji bili su na suprotnim zaraćenim stranama)) oduzima dah … dah oduzima i pogled na Tre Cime, dah oduzima pogled na prirodu na koju god se stranu okrenuli … a onda i prolazak siparom u podnožju Tre Cime — ma da se raspametiš od lipote …
DAN TREĆI (29.7.2017.g.) i povratak: Treći dan u lipoti Dolomita obećavao je uspon žičarom do Pl. doma Guido Lorenzi koji se smjestio na 3000mnv i od kojega ćemo via feratom okolo i naokolo stići na vrh Cristallino d’Ampezzo (3008mnv). Visinska razlika gotovo pa nikakva, ali za feratu u opisu stoji kako nije baš lagana … ali baš takvu i tražimo, malo se umorit i tih 8 metara visinske razlike pamtit u znoju lica svog … ma bit će to čista uživancija … ali, avaj, planovi su jedno, a realnost drugo: sa raskrižja Tre Croci nadobudno smo se zagrijali do kraja prve žičare koja se zaustavila na 2235mnv kod doma Son Forca i nema dalje nego svojim nogama – žičara je zatvorena !!!
….Malo manje od 800 metara u razlici nadmorske visine treba prijeći siparom – gledaš u taj sipar, gledaš u taj gotovo pa vertikalni nagib i pitaš se: ima li smisla ići dalje??? – 9 od 11 ide, nas dvoje ne, nije da baš ne možemo, ali nećemo i gotovo (popet se još i nekako, ali spustit se natrag – ma nećemo) … 9 njih popelo se po spomenutoj sipar vertikali i krenuli su čak i u osvajanje ferate, ali što je previše, previše je – iskušali su je, prešli su preko visećeg mosta, slikali se na rubu i na grebenu s kojeg se pruža pogled koji oduzima dah (ma u ovim Dolomitima gotovo svaki pogled oduzima dah, ali neki su pogledi ipak posebniji) i krenuli natrag u podnožje – doživljaj i umor za pamćenje, a nas dvoje koji smo ostali u podnožju možemo na kraju samo žaliti za propuštenim vizurama i lipotom …
Zadnja je večer u Dolomitima, temperature su baš lipe i ne mili nam se vratiti u ekstremnom vrućinom okupanu Dalmaciju … zadnja večer i odlična večera … zadnja večer i nek svi znaju da smo iz Hrvatske i da imamo svjetske prvake u vaterpolu … zadnja večer i tuga u oku jer se opraštamo od ove lipote … povratak laganini, manji zastoji na cesti (sezona je i svi nekamo idu) nisu problem, ručak u Gorskom Kotaru u Domu na Tuku kod Rade čiji ćemo gosti ponovno biti krajem kolovoza … i povratak u Dalmaciju … pamtit ćemo Dolomite po njihovoj lipoti, po naporu, po feratama, po glečeru, po ugodnim temperaturama i lijepom vremenu koje nas je počastilo (a svi znamo kakvu smo sreću imali jer tri dana zaredom lijepog vremena u Dolomitima – to se stvarno zove sreća), po znoju, po apartmanskom naselju Ploner, po bazenu, po Cortini d’Ampezzo, po zajedništvu koje je vladalo tih 4-5 dana, po dalmatinskom pršutu koji se popeo iznad 3 tisuće metara (i ne samo na 3 tisuće metara, putovao je on s nama svaki dan) … po osjećaju da se obavezno moramo vratiti i sa sobom dovesti sve one koji su željni ovakve divote (i šetači, i rekreativci, i planinari, i ekstremisti – u ovojm kraju svatko može naći nešto baš za sebe)
Tekst: Vesna
Foto: svi pomalo – Vesna, Branko, Đuke, Manda, Rođo, Nikola …
