Gorski kotar 2019.g.
Gorski kotar 2019.g.
Za novu avanturu nije bilo teško ustati ranom zorom, ubaciti torbe u dva minibusa i uputiti se prema Gorskom kotaru. Najljepše u svakom odlasku je iščekivanje nove staze, novog vidika. I najljepše u svakom izletu je što je novi vidik ljepši od očekivanog. U Mrkoplju su se pridružili članovi zagrebačke podružnice. A onda prvo laganom šetnjom širokom stazom prema Bjelolasici . Šetnju smo nadopunili skupljanjem puževa koji sigurno nisu ni sanjali da će gostovati na našem sljedećem druženju. Naši vodiči Dražen Pavić i Željko Jukić osmislili su planinarenja za dvije skupine. Jedna je grupa proslijedila u Delnice, a ostali prema vrhu. Hodanje, a povremeno i klizanje po blatnoj stazi nije bilo tako naporno jer smo prolazili kroz predivnu šumu, kroz polja mirisnog mjedvjeđeg luka i jednako privlačnog, ali otrovnog mrazovca. Ne bi mi bili „sv Jure „ da nismo bojeći se kiše, malo presjekli i popriko, ali zato brzo stigli na vrh Kula na 1534 m.n.v. ostali bez daha. Ne postoji fotografija koja može obuhvatiti ljepotu koju smo odozgo gledali jer ono što stane u oko obuzme sva osjetila. Upijajući miris kiše u daljini sjedili smo u zavjetrini i okrijepili se zalihama iz ruksaka. A pogled na okolne vrhunce, na Bijele i Samarske stijene …neprocjenjivo. Spustili smo se do prvog skloništa pa predivnom stazom do planinarskog doma u Mrkoplju. Teško je riječima opisati razigranu domaćicu Radu koja nas je dočekala glazbom Grdovića koja je treštala iz pokretnog zvučnika. Uz obilato decibela i pivo dobrodošlice raspoloženje je bilo vrhunsko. Nismo imali što zamjeriti smještaju jer je Radinom komforu inspekcija već dala pozitivnu ocjenu . Večeru je Rada poslužila ali nismo brinuli za glad jer je Anita zamijesila ušipke, a ništa naše planinare ne može iznenaditi pa čak ni to da nema plina za pečenje. Vrijedno novog patenta ideja je Rođe i Jukića koji su se dosjetili pod felgom upaliti vatru i pristavit ulje. Jedno je sigurno da je tajni Anitin recept pravi pogodak jer smo se nakon uštipaka , sira i po koje pive raspametili, pjevali, plesali i beskrajno se smijali. A onda se uvukli u vreće za spavanja do jutra kad smo se spakirali i krenili u centar Mrkoplja na glasanje, pa prema NP Risnjak. Nebo nam je jasno dalo do znanja da smo jučer imali sreće jer je kiša bila izvjesna. Jedni su ostali uživati u šetnji po Nacionalnom parku i zatim se odvezli do izvora rijeke Kupe. Čaroban spoj prirode i vode, mjesto rađanja jedne rijeke. Tišina izviranja vode koju gledamo sa strahopoštovanjem svjesni da bez nje nema života. Drugi predivnom stazom nastavljamo prema vrhu Risnjak. Neka su stabla polegla pod teretom vremena i klizanja terena , ali vođeni pravim tempom Jukića bez većeg napora sa prvim kapima kiše stigli smo u ugrijani dom pod sam planinski vrh. Najodvažnije nije omela kiša i popeli su se na goli vrh Risnjaka na 1528 m.n.v. Pogled na Učku, Kvarner i cijeli Gorski Kotar sve do Bosne. Sve to stane u jedan pogled. Nakon toplog ručka spremni za kišne uvijete oprezno smo se spuštali uskom pa sve širom stazom. Kiša je prestala, a miris mokre šume, gljiva i puževa pratio nas je do Planinarskog doma Platak gdje smo se sastali sa skupinom sa Kupe. Još jedna zajednička fotografija i uputili smo se minibusevima preko zastrašujuće riječke zaobilaznice do Senja pa uz Vratnik i onda polako autoputom prema Solinu. Prevarili smo se misleći da držimo dijetu jer je Nikša častio palačinkama u „Macole“. Uostalom tko bi im odolio ? A tko može odoliti sljedećoj avanturi koja nas očekuje. Jednom opijen ljepotom ostaješ zauvijek zarobljen čežnjom da takav osjećaj ponovo doživiš.
Tekst: Lidija
Foto: svako po malo
