Ožujsko sa šlagom i kako smo HGSS poštedjeli potrage

 

 
 

Prvosvibanjski izlet na Bikovo pokvarila je kiša i umjesto po biokovskim serpentinama taj smo dan proveli u podnožju, čeznutljivo gledajući prema izazovnim stijenama Biokova i odlučili: sljedeću nedjelju, 8. svibnja rezerviramo za pokušaj broj 2… Potpisnica ovog teksta dvoumila se hoće li zamijeniti uloge i kao glavnog vodiča barem u najavi navesti Branka jer situacija je bila sljedeća: 4 ili 5 posljednjih izleta koje sam vodila ili trebala voditi obilježili su kiša i loše vrijeme, neki od njih ipak su više-manje uspješno realizirani, ali ipak – što je previše, previše je… Na kraju u najavi ipak navodim sebe kao glavnog vodiča pa što Bog da … iz dana u dan prati se prognoza i na svim prognozama za nedjelju najavljuju svuda sunce, a na Biokovu opet kišu – ma nema veze, ajmo opet iskušat sreću pa što bude …. Okupljanje ispred Tommija, nebo u ranu zoru bez oblačka, nas 14 kreće prema Makarskoj, oblaka i dalje nigdje na vidiku, kava, dolazak u selo Kotišina i u biokovski Botanički vrt, uz put čitamo latinska imena prekrasnog biokovskog bilja i ja se sve mislim: mogao bi ovo biti jedan lipi, pomalo zahtjevniji izlet bez prevelikih uzbuđenja, netko će na vrh stići prije, netko kasnije, svejedno, stići ćemo, nigdje nam se ne žuri, ima dana, sve u svemu, bit će koja atraktivna fotografija s biokovskim vidicima, par riječi uz fotogaleriju, kiša nam, sve mi se čini, ipak neće pokvariti planove i možda napokon skinem „kišno proklestvo“ sa svojih izleta, ali znam da se na Biokovu nikad ne zna … i uglavnom bi tako … njih troje naših „specijalaca“ (da ne upotrijebim nadimak kojim ih uglavnom častimo) uz odobrenje i konstataciju ostalih iz grupe „samo smo se pitali kada ćete?“ uhvatilo je svoj ritam i otišlo nam utabati stazu prema Vošcu, a mi ostali lagano za njima, uživanje u vidicima i stazi koja nam je svima bila pravo otkriće (topla preporuka svima koji bi željeli na Biokovo, a strah ih je preteških biokovskih staza odlučite se za smjer Kotišina – Vošac – uživat ćete)…. Kako se približavamo kraju našeg puta oblaci prijete pokvariti ovaj lipi dan, ali kišne su kapi na kraju ipak ostale visoko iznad nas, a zaštitni faktor 30 nam je bio najbolji prijatelj… Korak po korak i pred nama je Vošac, ponosno se kočoperi i izaziva nas, netko serpentinama, netko prečicama i napokon smo nakon 3 i pol sata hoda na vrhu koji oduzima dah….. domaćini iz SAK Extrema vrijedno rade na uređenju Doma, a mi uživamo u vidicima koje nam nakupljeni oblaci s vremena na vrijeme otvaraju, uživamo u odmoru, marendi, dobroj kapljici iz, zahvaljujući Luki, sve nam poznatijih dalmatinskih podruma i pokušavamo locirati gdje se koje mjesto nalazi na ispod nas položenim otocima …. Lokacija Pražnica na Braču bila je presudna, pala je pomalo čudna oklada i onaj tko izgubi mora pojesti žlicu šlaga i onda je zaliti hladim Ožujskim… Karta je pokazala da Novo Selo pored Selaca definitivno nisu Pražnice, zbog izmaglice ih nismo ni uspjeli dobro locirati, ali oklada je oklada i nakon silaska u podnožje Biokova mene čeka porcija šlaga začinjena Ožujskim …. Još pod dojmom prekrasnih vidika i nakon zajedničke fotografije pred Domom Vošac krećemo prema podnožju i ubrzo zastoj: na stazi je usamljena turistkinja, Kineskinja Rose, na razmjeni je studenata i došla je sama turistički u Hrvatsku, bila je u Dubrovniku, danas je u Makarskoj i krenula je na Vošac jer je pročitala kako se s njega može vidjeti Italija… ali Rose je prema Vošcu krenula u nekoj imitaciji Starki i bez vode u ruksaku – Rose, nema dalje, vraćaj se s nama, evo ti vode, napij se i budi pametna, vrati se s nama, ovo nije mala planinica, ovo je Biokovo i mnogi su glavu izgubili na njemu – Rose je već blago dezorijentirana, da nismo naišli na nju vjerojatno bi je HGSS uskoro tražio po vrletima Biokova – Rose još uvijek u blagom šoku velikodušno prihvaća našu ponudu, sramežljivo razgoračenim očima pije spasonosnu tekućinu, okreće se i još uvijek nesvjesna opasnosti u kojoj se našla odluči se ipak vratiti s nama. Voda i banana vraćaju je u život i naši glasovi razuma polagano dopiru do nje, najednom postaje svjesna u što se upustila i sretna što je na kraju ipak živa i zdrava puna nam poleta pjeva pjesmice na kineskom, a i ni mi (bar oni boljeg sluha i glasa) nismo ostali dužni pa smo s pjesmom stigli na polazišnu točku, u Kotišinu i naša biokovska avantura bližila se kraju. Rose smo otpremili natrag u Makarsku, u selu Makra pokupili smo naših par izletnika koji su se u podnožje odlučili stići kraćim putem i biokovsko smo druženje zaokružili pivom (žlicom šlaga i pivom u mom slučaju) na baškovođanskoj rivi … puno lipi dan, puno lipa staza, puno lipa ekipa, spašen život, pivo sa šlagom i skinuto „proklestvo“ kiše – bolje ne može!

 

Pogledaj galeriju..

Tekst i sl.: Vesna Ž.