Bili smo na Medvednici – 12. i 13. svibnja 2018.g.
Pogled s Medvednice – 12. i 13. svibnja 2018
Laganini tura po Medvednici, ja prvi put na turu nisam gojze ponijela, uvjerena da će mi po takvom terenu tenisice biti dovoljne… kad onooo…
Krenuli smo točno po planu u 05:00 iz Solina (na veliku žalost ženskog djela ekipe jer naš zahtjev za kasnijim polaskom nije uzet u razmatranje). Kava i marenda u Slunju, Rastoke… gdje smo progledali i skovali dinamički za dnevni izlet u nekom novom planu…
U Zagrebu su nas dočekali naši članovi Zagrebačke podružnice, domaćini i vodiči na ovoj turi, ništa slučaju nisu prepustili, čak su nam parking osigurali, lijepo nas dočekali i nakon zdravice u domu Gaziljevih krenuli smo veseli …
Kod Kulmerovih dvora skoro smo ostali bez naša tri člana, toliko su bili očarani da smo ih morali tražiti … Krenuli smo dalje prekrasnom stazom kroz šumu, do prvog stajališta kod Kraljičinog izvora, nakon odmora i okrjepe, penjemo se do Malog Plazura, vrha na južnom djelu Medvednice, na kojem se smjestio Medvedgrad. Utvrda je sagrađena za zaštitu građana, biskupa i crkvenog blaga, u XIII st. nakon provale Tatara koji su u razarajućem naletu porušili i spalili tadašnji Zagreb, a napuštena je u XVI. st kada je porušena u potresu. Krajem prošlog stoljeća počelo je arheološko istraživanje, konzervacija zidina i rekonstrukcija pojedinih dijelova utvrde, a 1994.g. pod južnom je kulom podignut „Oltar domovine“ u čast svim hrvatskim junacima. Kada smo došli do utvrde počelo je lagano kišiti, što nas nije spriječilo da se na kulu popnemo i uživamo u prekrasnom prizoru Metropole u podnožju.
Nastavili smo dalje preko Risnjaka, ovdje je već bilo očito da nas padaline neće poštedjeti, ubrzali smo tempo, ali tuči nismo uspjeli pobjeći… u početku smo se nadali da je to kratkotrajno i prolazno, a kad se okoliš počeo bjeliti od ledenih kuglica znali smo da sa padalinama danas nema šale. Oni sa kišobranom malo su bolje prošli, jer su se spasili od udaraca okruglica leda po glavi.
Sa prvim mrakom stigli smo do Planinarskog doma Runolist, našem odredištu za taj dan.
Mokri smo bili svi, bez obzia na marke gojza, gorotex kabanice ili one za jednokrtnu upotrebu, od ovakvih padalina zaštite nema. Jedno je sigurno, doživljaj je bio neponovljiv, sat vremena hodanja po šumi pod tučom, to stvarno treba doživjeti, jer koliko se često ovakve pojave u prirodi poklope na ovakav način. U domu su nas dočekali ljubazni domaćini, odmah su nam donjeli fen i radijatore da se utoplimo i osušimo. Nakon što smo došli sebi, pravu gozbu su nam priredili. Našlo se tu patke sa mlincima, divljači s njokima, pečenja, a ni desert nije zakazao…
Jutro je nekako brzo došlo, uz doručak i kavu pao je dogovor kako dalje.
Podijelili smo se u dvije grupe, ona sa mokrijom obućom je krenula na turu prema Zagrebu i autima će doći do Marije Bistrice, a druga grupa će nastaviti prema Sljemenu pa Marijanskim putem do Marije Bistrice. Ovaj dan nas je vrijeme poljubilo, sunca taman za planinarenje, nije prejako, onako ugodno, staza šumska, prekrasna, odmara oči i dušu, samo je malo otežavajuća za noge, jer je bilo dosta blata…
Popeli smo se na vrh Sljeme, doživjeli prizor nad prizorima, zeleni vrhovi u neposrednoj blizini i beskrajna pjenasta bjelina iz koje vire kao otočići vrhovi udaljenijih planina. Gledajući tako u to prostranstvo bjeline imala sam osjećaj da smo se vratili u ona davna vremena kada su se na tom prostoru prostirala mora, koja su se kroz burnu geološku povijest povlačila i nadolazila, pa je ova planina povremeno bila potpuno potopljena, a povremeno je virila kao otok okružen nepreglednim morem. Iz takve složene geološke povijesti na Medvednici su nastale raznolike i vrijedne geomorfološke strukture koje nam je pokušao pričom približiti jedan od naših vrijednih vodiča, hvala mu na tome, ostalo je nešto u glavi.
Idemo dalje do odmorišta Gorčica, gdje smo dobili najjj mljac, mljac, palačinke, vruće sa Nutelom. Nakon odmora put vodi dalje prema Lazu, nešto težom stazom, jer kad se spoji blato i nizbrdica, klizav teren ne možeš izbjeći … Ova je tura bila sve, samo ne laganini!
Konačno Marija Bistrica, ponovno svi na okupu. Nakon ručka obilazak svetišta, da je za to vremena bilo i cijeli dan, bilo bi premalo jer je to mjesto koje mir daje …
Kip Majke Božje Bistričke potječe iz XV st. i bio je u crkvi na Vinskom Vrhu. Zbog opasnosti od Turaka, kip je premješten u župnu crkvu u Mariji Bistrici, a 1650.g. zazidan je u jedan prozor, pronađen je 1684.g. i stavljen na počasno mjesto. Od tada počinju brojna hodočašća.
Jedno je sigurno, vratit ćemo se ponovno!
Jer kažu: „ Jednog dana cijeli život proletjeti će nam ispred očiju, pobrinimo se da nam bude vrijedan gledanja.“
Text: Đulja Katić
Foto: Svatko poneku
