07.11.2013.Dvije su nam godine tek – 25.10.2013.

Drugi nam je rođedan na vratima – pa zar su već dvije godine prošle od 25. listopada 2011. godine, od dana kada smo u velikoj dvorani solinskog Doma kulture Zvonimir održali osnivačku skupštinu na kojoj je odlučeno kako će Solin napokon imati svoje planinarsko društvo? Dvije godine zapravo nije puno, primjerice, malo dijete od dvije godine još nije ni svjesno samog sebe i svijeta koji ga okružuje – a jesmo li mi, jesmo li mi solinski planinari svjesni svog drugog rođendana? Čini nam se: itekako! Svjesni smo ga, osjećamo ga u svojim nogama, na svojim ramenima, vidimo ga na fotografijama, vidimo ga na video isječcima, vidimo ga u novim prijateljstvima, vidimo ga u našim edukacijama, u našim samopromocijama, u načinu života kojeg mnogi od nas nekoć nisu imali ni u primisli, a danas nam je postao potreban kao i zrak kojeg svakodnevno udišemo…. vidimo ga u svemu onome što smo doživjeli kroz protekle dvije godine…
Naš drugi rođendan – treba ga proslaviti dostojanstveno, treba ga proslaviti sa stilom i u skladu sa našim planinarskim svjetonazorom: neka bude sve po protokolu, neka bude sigurno i pomno osmišljeno, ali nek bude potpuno uživanje i za nas i za sve one koje smo pozvali na našu rođendansku feštu. Stoga krećemo po redu: treba napraviti sinopsis Svečane skupštine, pozvati goste, javiti termin i mjesto radnje svim našim članovima i prijateljima i svima koji će to tek postati, treba u planinski ugođaj svečarske atmosfere dodati i malo pjesme (Vokalisti Salone dali su poseban pečat našoj rođendanskoj fešti i još jednom im hvala na tome), treba zvati uglednike, treba pripremiti rođendansku trpezu, treba pripremiti projekciju fotografija sa naših izleta kroz proteklih godinu dana, treba izabrati fotografije sa naših izleta od osnutka do drugog rođendana koje ćemo izložiti u Galeriji Doma kulture….treba pripremiti sada već tradicionalni uspon na vrh Sveti Jure, izlet kojeg ćemo nastojati organizirati svake godine u ovo rođendansko vrijeme, treba pripremiti planinarski ručak za sve sudionike, i, naravno, treba pozvati svećenika jer rođendanski izlet na Svetog Juru bez svete mise ne bi bio potpun…. treba uistinu puno toga napraviti, ali iako smo mladi sve je to već nama prešlo u rutinu, zadaci su podjeljeni i s pripremama se krenulo dovoljno na vrijeme kako bi naša proslava protekla u opuštenoj atmosferi i bez većih problema…. I onda slijedi trenutak spoznaje: Potpisnicu ovih redaka između ostalog je dopalo i izabrati fotografije, i za izložbu i za prezentaciju – a upravo su fotografije bile onaj ključni trenutak spoznaje koji je nametnuo pitanje: Jel’ mi stvarno imamo samo dvije godine, jesu li ovo fotografije SAMO sa naših izleta (i to ne svih) – jel’ nas sve zajedno planina uistinu toliko obuzela da svaki svoj slobodni trenutak provodimo na njoj, jesmo li mi svi zajendo „malo skrenuli s puta“??? Nismo, nismo mi skrenuli s puta krenuvši u planinu, mi smo na pravom putu, mi smo na putu povratka ka iskonu, na putu povratka čovjeka čovjeku, na putu povratka miru, na putu povratka ka istinskoj ljepoti svijeta i prirode koji su nam darovani (ja vjerujem da nam ih je darovao dragi Bog – ako netko ne misli tako nek se ne ljuti, ne ljutim se ni ja)!
Je, uistinu smo puno toga prošli i doživjeli kroz protekle dvije godine, doživjeli smo puno lijepih trenutaka i svakom smo se od njih veselili kao mala djeca jer baš kao što je i malom dvogodišnjem djetetu svaki novi trenutak njegovog života trenutak kada nauči i upozna nešto novo tako je i svaka planinarska staza kojom smo prošli nudila i nama nešto novo i uzbudljivo u našim planinarskim životima. Možda će nam netko reći: usporite, ima još toliko planinarskih godina pred vama, zastanite i uživajte polako kako se ne bi zasitili te ljepote… možda ćemo ga i poslušati i zastati malo, ali taj zastoj neće smanjiti broj fotografija na sljedećoj rođendanskoj fešti, taj zastoj neće smanjiti broj planinara na tim fotografijama, taj zastoj neće smanjiti broj staza koje smo obišli… taj će nam zastoj poslužiti samo kako bi svoj način života približili svima koji s nepovjerenjem i čuđenjem na licu gledaju u naše gojzerice, u naše ruksake, u naše štapove, u naša umorna, a opet sretna i ozarena lica na kraju još jednog planinarskog dana….. taj ćemo zastoj iskoristiti kako bi upoznali ljepote naših samo naizgled nam već poznatih planina, ali nećemo zapravo zastati, nećemo zapravo usporiti, doći ćemo mi jednog dana i do Himalaja, ali zasad ćemo se samo malo više prilagoditi svima jer šteta bi bila ne iskoristiti priliku svoje oduševljenje prenjeti na svog prvog susjeda, na ljude koji će možda savladavajući svoje prve planinarske izazove shvatiti kako je bezvrijedno ovaj kratki nam darovani životni vijek utrošiti na loše i ružne stvari, na nametnuti nam robotizirani i prevelikim stresom prožeti životni ritam…

 

 

 

Možda smo uistinu napravili puno za samo dvije godine, možda smo se uistinu malo zaletili, ali nedjeljno jutro 27. listopada 2013. godine kada se nas malo manje od stotinu okupilo u šumi Voljak kako bi krenulo prema vrhu Sveti Jure i uživalo u često nepravedno zanemarenim ljepotama našeg Kozjaka daje nam za pravo kazati: ne žalimo niti za jednim danom provedenim u planini, žalimo samo za onim propuštenim prilikama, i zato neka naših fotografija, neka naših izleta, neka naših edukacija, ma neka svih naših planova…

 

 

 

 

 

Vidimo se mi i na sljedećoj rođendanskoj fešti koja će biti možda još i bolja od ovogodišnje, na kojoj ćemo kao i ove godine zahvaliti svima koji su prepoznali naš trud i dali nam potporu, kada ćemo opet zahvaljivati našem gradu Solinu i njegovom gradonačelniku Blaženku Bobanu, kada ćemo zahvaljivati solinskoj Turističkoj zajednici jer se zajedničkim snagama trudimo osmisliti kako dodatno promovirati naš Solin, kada ćemo zahvaljivati HPS-u koji nam pomaže da poštujući neka definirana pravila i povlastice koje nam je omogućio budemo sigurni u planini, kada ćemo zahvaljivati HGSS-u što se na njega uvijek možemo osloniti, kada ćemo zahvaljivati Stanici planinarskih vodiča Split koja u svojim redovima ima i naših 14 članova, a koja nam je u svakom trenutku na raspolaganju za unaprjeđenje znanja i vještina naših vodiča društvenih izleta bez kojih Društvo ne bi ni moglo kvalitetno funkcionirati jer izlet bez obučenog vodiča sve je osim kvalitetnog i sigurnog izleta, kada ćemo zahvaljivati našim prijateljima iz drugih Društava koji nam od samih naših početaka daju nesebičnu podršku, i naposlijetku, kada ćemo ponovno zahvaljivati našim članovima bez kojih bi postojanje Društva izgubilo smisao, i kada ćemo zahvaljivati i našem predsjedniku Davoru Mikasu koji nas sve drži na okupu…..
tekst: Vesna ŽIŽIĆ
foto: Josip ŽIŽIĆ