Gorski Kotar – Bijele i Samarske stijene
07.10.2013 – Gorski Kotar – Bijele i Samarske stijene (28. i 29. rujna. 2013.)
Plan izleta PD-a Sv Jure ovog puta odveo je planinare našeg društva u Gorski Kotar, cilj putovanja bio je obilazak nekoliko najatraktivnijih lokacija u našoj domovini.Vremenska prognoza za vikend nije nam išla na ruku jer za cijeli su vikend prognozirali kišu, kako se dan polaska približavao sve više naših članova je otkazalo izlet pa je nakraju priča svela na tri hrabra planinara koja su usprkos svim tim vremenskim nedaćama odlučili krenuti na put pod starom izrekom „Sreća prati hrabre, idemo“. Krenuli smo u subotu, 28. rujna u 6.30 iz Solina prema našem odredištu, a na put smo krenuli starom cestom. Prva nam je stanica bio Knin – kava, burek i jogurt – razbuđeni i siti krećemo dalje prema Plitvicama gdje skrećemo cestom za Saborsko i Plaški, cesta je vrlo uska i mokra pa vozim sa puno opreza, a dolaskom u Ogulin muči nas nedoumica, hoćemo li ipak na Klek ili ćemo se držati plana izleta. Po planu prvi dan je predviđen za Zeleni vir i Vražji prolaz, a drugi dan Bijele i Samarske stjene – strogi rezervat prirode koje je cilj proći Vihoraškim putem. Vihoraški put jedna je od najzahtjevnijih staza u Hrvatskoj, a ide kroz netaknutu prirodu i divljinu. Subota je oko podne, kiša ne pada pa se dogovaramo da malo promjenimo plan izleta i krećemo prema Bijelim stijenama i Vihoraškom putu. Cesta nas vodi prema Bjelolasici i dalje prema selu Jasenak gdje silazimo na staru makadamsku cestu koja vodi prema Tuku i Matića Poljani. Nakon nekoliko kilometara cesta nas odvaja prema Bijelim stijenama – dolazimo do okretišta u šumi gdje ostavljamo auto i naše planinarenje napokon može krenuti u 12.15. Oštar uspon kroz šumu za 45 min dovodi nas do planinarskog skloništa na Bijelim stjenama tu malo stajemo, fotografiramo, u blizini skloništa je Planinarska kuća, stajemo, pijemo čaj i malo pričamo sa domaćinima o našem planu, dobivamo informacije da je vrlo klizavo i da je dosta opasno i zahtjevno.
Desno od Kuće staza vodi prema vrhu Bijelih stijena pa nakon 5 min hoda dolazimo ispod samog vrha, izlazak na vrh osiguran je sajlom i 10 min kasnije smo na vrh. Vrh Bijelih stijena nalazi se na 1335m nadmorske visine, a kako nam magla i oblaci zatvaraju pogled sa samog vrha, kratko se zadržavamo za fotografiranje i nastavljamo dalje.
Nakon silaska markacija vodi Vihoraškim putem kroz klanac dalje prema Zelenoj dolini zaobilazeći vrh Boce sa lijeve strane i Ratkov vrh i nakon sat vremena hoda dolazimo u Zelenu dolinu. Ta je ljupka dolina zatvorena sa tri strane stjenama i daje oblik prirodnog amfiteatra. Put nastavljamo dalje prema Ljusci za što nam treba oko 1h hoda – Ljuska je inače vrlo nalik orahovoj ljusci prema kojoj je i dobila ime. Dolaskom u Ljusku moramo se spustiti niz željezne skale visoke 4-5 m, a nakon silaska vidimo oznaku lakša i teža varijanta prolaska. Teža varijanta prolazi kroz stijenu koja nija osigurana, druga i lakša je prema usamljenoj jeli koja je osigurana sajlom i skalama. Nakon izlaska iz ljuske dolazimo do Natašina dola odakle staza vodi suhim koritom dalje prema Samarskim stijenama. Nakon 1h dolazimo na raskrižja koje je ujedno i kraj Vihoraškog puta.
10min od raskrižja nalazi se Ratkovo sklonište, najslikovitija kućica u Hrvatskoj, u sklonštu radimo malo veću pauzu jer ipak nismo ništa jeli od Knina osim čaja na Bijelim stijenama. Za prolaz kroz Vihoraški put trebalo nam je oko 3h 30min. Nakon odmora i okrepe valja se vratiti do auta, put nas vodi od skloništa prema Begovoj stazi za oko 30 min izlazimo na 13.kilometru Begove staze. Pošto smo auto ostavili na 6. kilometru moramo preći 7km makadama, polako hodamo oko 2 h, već se bliži i noć, a umor nas polako hvata. Dolaskom na raskrižje prema Bijelim stijenama neko mora otići po auto što je dodatnih kilometar i pol, a pošto sama ja najmlađi red je da ja otiđem jer ipak treba poštivati starij.
Noć je već pala, nakon 30min dolazim do auta i vraćam se po njih. Nastavljamo Begovom stazom do Tuka mjesta u kojem smo rezervirali spavanje u Planinarskom domu (cijena spavanja je 60kn za članove društva). U Domu smo sami nas trojica, kiše nema ni za lijek, samo magla – toliko o prognozi za subotu, međutim, još nismo znali da nas sutra čeka dan kada je palo najviše kiše na svijetu u jednom danu pa su nama u mislima bili Zeleni vir i Vražji prolaz.
Nakon smještaja u Domu odlučili smo se na večeru otići u Begovo razdolje, jedino naseljeno mjesto u Hrvatskoj iznad tisuću metara.
Nedjelja ujutro ustajanje oko 7 h spremanje stvari i krećemo dalje prema Delnicama. Dolaskom u Delnice tražimo pekaru u kojoj možemo kupiti šta za marendu. Opet burek za marendu – nije ni to loše, bar možemo usporediti koji je bolji, u Kninu ili Delnicama. Kiša je počela padati preko noći i čini se da nema namjeru stati, izreka „sreća prati hrabre“ je iskorištena u subotu, a kvisko je ostao u Solinu – za nedjelju nam ništa nije ostalo. Put nas dalje vodi u Skrad, mjesto u kojem se nalazi cilj našeg drugog dana. Kiša pojačava, spuštamo se prema Zelenom viru niz ogromnu nizbrdicu, sve je mokro, vozim u prvoj, ispod nas je ogromna provalija pa nam nije do brze vožnje – triba se vratiti kući živ i zdrav.
Dolaskom u Dom Zeleni vir počinje naša šetnja kroz Vražji prolaz – radi se o jednom od najljepših predjela u našoj Domovini. Kroz uski kanjon jedva širok 2 m, među stjenama visokim i stotinjak metara probija se planinski potok Jasle, nad njim na nosačima ukopanim u živu stjenu nalaze se mostovi i galerije kojima se prolazi. Kiša pada, potok huči, nas trojica sami u kanjonu – nenadmašiv osjećaj. Put kroz tu bučnu stihiju završava podno ulaza u spilju Muževa hiža gdje su istraživači pronašli čovječiju ribicu. Prostranim se hodnikom ulazi u spilju i nakon 200m dolazi do maloga jezerca na kraju spilje. Čeone lampe su obavezne. Nakon povratka krećemo prema Zelenom viru, izvoru vode koji je dobio ime po svojoj boji. Nakon 30min hoda dolazimo do spektakularnog pogleda na slap visok oko 70m – pogled od kojeg zaista zastaje dah.
Nakon povratka u Dom puni dojmova malo pričamo sa domaćinima, u Domu dobivamo neke poklone za uspomenu na posjet toj ljepoti. Nakon dva dana ljepote kući krećemo oko13h. Kiša pada još jače, na pola puta uspona prema Skradu puca guma na autu, izlazimo, mjenjamo gumu po kiši, ali rezervna guma je napola izdušena.
Moramo što prije do pumpne stanice. Nedjelja je, 13:30 sati, pumpa neradi, već nam je malo nelagodno, kiša pojačava, a mi bespomoćni. Upadamo u kafić i tražimo pomoć od lokalnih ljudi, sreća nam se nasmiješila, našli smo čovika koji ima mali kompresor u džipu i nekako napumpamo tu gumu. Počastimo ljude pićem i idemo lagano kući moleći Boga da nam izdrži guma, rezervne više nema. Sretno dolazimo kući oko 21h, sretni i zadovoljni i sigurni u jedno – ovaj izlet treba ponoviti u malo većem broju jer se ne može opisati rječima to treba doživiti.
Sudionici izleta: Nikša Knez, Dražen Pavić i Željko Jukić.
Tekst i foto: Nikša Knez
