Hodočašće Gospi Sinjskoj – 14. kolovoza 2015.g.

Blagdan Velike Gospe mnogima od nas predstavlja jedan poseban dan u godini, mnogi od nas taj se dan zapute na hodočašće dugačko 30-ak kilometara na kraju kojeg se pomolimo i poklonimo Gospi i sretni i ispunjeni se vratimo svojim kućama.
Ova godina za članove Planinarskog društva Sveti Jure čitava je u znaku Velike Gospe, i to one Sinjske. Skoro da smo se i sami počeli osjećati Sinjanima kada smo početkom godine zasukali rukave i krenuli u obilježavanje hodočasničke staze, Staze Gospi Sinjskoj. Uvukla nam se ta Staza pod kožu, postala je dio nas, postala je naša i postali smo osjetljivi na nju.

Kako se bližio blagdan Velike Gospe tako smo očekivali pozive i upute hodočasnicima da se umjesto uobičajenih ruta hodočašća prebace na Stazu, ali, nažalost, ti su pozivi ove godine izostali, „našu“ Stazu nitko ni spomenuo nije.

Ako neće oni, mi ćemo!

Poziv na hodočašće Stazom Gospi Sinjskoj objavili smo na našim službenim i neslužbenim internetskim stranicama nekoliko dana prije 14. kolovoza, dana kada se po tradiciji kreće prema Sinju i Gospi Sinjskoj. Okupilo se tako nas 17 (mahom planinara, ali ne samo iz solinskog Društva) kod crkve Gospe od Otoka u Solinu i krenulo na hodočašće jednim novim putem, onim kojeg smo vrijedno markirali početkom godine. Trasu Staze slijedili smo od početka do kraja i tako utabali put svima koji će narednih godina hodati njime. Utabali smo put koji nas je maknuo od gužve, automobila i asfalta, put koji nas je sigurno doveo do našeg odredišta, do naše Gospe Sinjske.

Kako smo se osjećali dok smo koračali Stazom koju smo sami označili? Osjećaji su se miješali, u trenutku smo bili sretni jer hodamo daleko od asfaltne ludnice ispunjene rijekom hodočasnika i automobila koji su u svakom trenutku prijetili sigurnosti, bili smo sretni jer su nam noge nakon Dugopolja napokon dotaknule makadam i tako su lakše grabile naprijed, bili smo sretni jer smo uz pomoć naglavnih lampi lako pronalazili markacije koje su nas upućivale kamo krenuti dalje, bili smo sretni u molitvi kroz Dicmanjsko polje, bili smo sretni u trenucima odmora negdje uz put, bili smo sretni kada bi se osvrnuli iza sebe i vidjeli kako svjetla naglavnih lampi kao krijesnice lelujaju u mraku i pokazuju nam put, bili smo sretni kada smo ugledali zvonik Gospinog svetišta i znali da nas samo još nekoliko kilometara dijeli od njega, bili smo sretni kada smo ušli u crkvu i smireno sudjelovali na svetoj misi, bili smo sretni kada smo nakon mise uhvatili stol i sjeli popiti kavu koje još nije bilo, bilo smo sretni kada smo susreli prijatelje i poznanike i pozdravili se s njima onako umorni i sretni…. bili smo sretni kada smo ispunjeni i mirni stigli svojim kućama…

… ali bili smo i nesretni …. Bili smo nesretni dok smo gledali kako nekoliko metara dalje od nas ljudi hodaju cestom, asfaltom i bore se s automobilima koji su baš tu noć morali u Sinj ili iz Sinja, dok smo ih gledali kako im je život svakog trenutka u opasnosti baš kao što je mnogima od nas godinama bio, bili smo nesretni jer oni nisu znali zašto smo mi tek nekoliko metara od njih a tako slobodno hodamo, bili smo nesretni jer je Staza na nekim dijelovima već zarasla pa smo morali prolaziti kroz visoki korov, bili smo nesretni kada smo naišli na povaljano kamenje dovučeno niotkuda na kojima su oznake ukazivale na smjer – za one koji su to učinili vjerojatno ne vrijedi ona „blago siromašnima duhom jer njihovo je kraljevstvo nebesko“, bili smo nesretni jer nas je preplavio osjećaj da smo označili ovu Stazu tek za nekoliko nas fanatičnih planinara hodočasnika … Ima li opravdanja za činjenicu da je hodočasničku stazu Gospi Sinjskoj na dan najvećeg hodočašća prešlo tek nas 17, nekoliko HGSS-ovaca prije nas i još poneki dobro informirani hodočasnik…. vjerojatno ima, neka od tih opravdanja mogli bi i mi sami nabrojati, ali nadamo se kako se ta opravdanja u godinama pred nama neće ponavljati i kako već sljedeće godine na hodočašću Gospi Sinjskoj nećemo biti usamljene krijesnice na toj lijepoj i nadasve korisnoj Stazi.

Tekst: Vesna