Hrabri i odvažni!
Moj prvi zimski uspon: Zimski uspon na Stožer (Kupres – BiH: Vrh Vrana 1758 m/nm) – 7.2.2015.g.
Nakon što sam u 2014. godini počela otkrivati ljepote planinarenja na početku ove kalendarske i planinarske godine na svom profilu popularne društvene mreže iz srca i duše napisala sam: „25 puta obukla sam gojzerice, nabacila ruksak na leđa i sa ukupno 29.535 metara nadmorske visine uživala u prostranstvima nebeskih visina, dok mi je vjetar mrsio kosu, sunce grijalo lice, snijeg hladio piće, oblaci dopustili da ih dotaknem prstima, kiša ispirala bore na licu i svaki put dolazila bliže sebi, onima oko sebe i svom Stvoritelju.
Poseban i radostan pozdrav svim mojim planinarima ma gdje god bili!!!
P.S. I ove godine s guštom ću uplatit članarinu“
I uplatila sam članarinu, i veselim se svakom novom usponu i odmah na početku uslijedio je novi izazov: Zimski uspon na Stožer (Kupres – BiH: Vrh Vrana 1758 m/nm) zakazan za subotu 7. veljače 2015.g.
Vremenska prognoza za veliku većinu pametenoga svita bila je za ostat doma uz dobru vatru i kuhano vino.
Temperatura zraka padala je sa svakim korakom sve niže. Krenuli smo od -5 , popeli se na -15 Celzijevih stupnjeva. Visinu snijega, ne bih znala izraziti u metrima, a da citiram svoje prijatelje mjerenja bi bila različita, do svih mogućih organa tijela.
Pripreme smo započeli u Kupreškoj kući, nakon navlačenja svekolike moguće opreme, ni sami sebe nismo prepoznali. Domaći vodič Božo izašao nam je u susret, čovjek je mislio da će s nama učinit par stotina metara i to je to, pametni ljudi vratit će se nazad.
Aha, kako da ne, ovi ne odustaju, iako sam se ja par puta s nostalgijom okrenula prema dolje.
Gaziti po onakvom snijegu nije lako, ma što lako, preteško je. Momci su prtili onu netaknutu bjelinu snijega, a mi lagano po njihovim tragovima. Ako upadneš malo dublje imaš osjećaj da ti snijeg krade svaki atom snage. Pogled na nestvarni uradak prirode oko tebe nekako ti udahne snagu i jednostavno želiš dalje i želiš više.
Sa vrha nismo imali pogled za koji kažu da pruža ljepotu dokle pogled seže, ali smo imali nešto drugo što nikad ne bi imali:
Imaš onaj osjećaj punoće i nekog posebnog zadovoljstva.
Grudi su ti pune ponosa.
Srce ti naraste kao kuća.
Dobiješ krila kao ptica i spustiš se kao Junak.
Tekst: Manda Podrug
Fotografije: Mira Milišić i Manda Podrug
