14.09.2014 Popili smo kavu na vrhu Tušnice (BiH) – 1697m


 

 
 

 

 
 

 

 
 

 

 

 

Razmišljam da li je baš uvijek potrebno pisati kronološki? Znate ono, krenuli smo iz podnožja planine Tušnica…Sada tako ne bih, malo me strah nastavka i ponovnog proživljavanja one patnje pa ću ja početi nekako od sredine, tamo negdje od desetak metara prije vrha gdje dođosmo desetak minuta nakon onih fanatika koji nemilosrdno gaze planinu kao da je „uravno“. E taj osjećaj uspjeha i sreće vridi onog znoja i ubrzanog pulsa (toliko da sam u nekim trenucima zapravo bila sigurna da mi je srce već izletjelo, a ono šta čujem je samo prisjećanje na ono kako je zvučalo dok je bilo na mistu) …pogled predivan, adrenalin samo raste( kako ga se uopće onoliko proizvede u onom ispaćenom tilu?),fotografiranje za vječnost… a ono „fanatika“ se već presvuklo i vade li vade iz ruksaka kao da imaju Sport Billy torbu…samo se stvara, svega blaga Božjega.

 

 

Pristižu i ostali i naravno, kako je i red, stiže i „metla“ u društvu onih sistematičnih (svaku etapu uspona moraju dooobro proučiti pa eto pinku dođu iza). Na vrhu nas dočekaše dvojica domaćina RTV repetitora koji tu žive po sedam dana, koliko im traje smjena, pravi su domaćini, jedan nam kuha kavu, a drugi nas fotografira – red je da na fotografiji budemo svi zajedo.

 

 

Nakon od prilike sat vremena (sve lijepo kratko traje) onim nestrpljivima, okrijepljenim krutim i tekućim sadržajima, naglo pada adrenalin i traže nove izazove( malo im je bilo šta su prvi došli gore, sad moraju i nazad ko poplašeni), a mi se taman udobno smjestili u kuhinju ugodnih domaćina privučeni opojnim mirisom kave (ne mogu se sjetiti kada mi je kava tako lijepo mirisala). Počastili nas naši domaćini, potekao razgovor ko ima koga svoga (zamalo prvi rod…) kad ono ponovno STRES. Stiže Vesna, da ne kažem „metla“ i ono s vrata: „Di ste vi, oni su već napo brda za doli !?“ Deset minuta sam bila u šoku, razmišljajući da mi nije šta ostalo od one priše. Silazak je bio popraćen tišim impulsima srca, koji put si mogao pogledati i u predivni krajolik i naravno zapele nam gljive- monstrumi za oko. Navodno jestive (rekli momci na repetitoru) i morali smo ubrati koju (zanimljivo kako planinari misle na sve pa se tako odjednom stvoriše u rukama najlonske vrećice renominiranih robnih marki). Brali smo samo one manje, promjera nekih dvadesetak i koji centimetar, a kapitalce smo ostavili Planini. Prikupilo se i lješnjaka (uglavnom oni koji ne vjeruju kako su gljive jestive), a ako ste mislili da je silazak pjesma-e nije- oteglo se to prilično, a kako je bilo popeti se još uvijek ne želim niti promisliti, a kamo li riječ o tome napisati. U podnožju, smo još malo „proljudikali“ samo toliko da se dogovorimo o stanci u eko etno selu „Grabovica“ i ulili po bočicu izvorske vode za „ponit“ doma kao „likariju“. Ugodno društvo, dragi ljudi, zanimljive teme i dobar provod- to mi je ostalo od nedjeljnog uspona, a kao što vidite po napisanom članku-gljive su ipak bile jestive.

Tekst: Mirjana Rizvan
Foto: Vesna Žižić

FOTOGALERIJA..