Prokletije ili Zabranjene planine (3. – 7. kolovoza 2016.g.)
Otkrili smo zašto Albanci Prokletije zovu Zabranjene planine
Francusko-austrijski znanstvenik Ami Boué (1794.-.1881.) napisao je o Prokletijama: Najneobjašnjiviji, najnepristupačniji i najdivljiji planinski lanac na Balkanskom poluotoku, u Europi. Južne Alpe Europe!
I mi smo se tako ovog ljeta Gospodnjeg 2016. odlučili otkriti dio te divljine, nepristupačnosti, dio Prokletija.
Mnogi naši kolege planinari Prokletije su posjetili iz Crne Gore, ali tek rijetki su u njihovo otkrivanje krenuli iz Albanije. Možda nismo prvi, ali nas 25 planinara iz Solina, članova PD-a Sveti Jure Solin, te nekoliko njih iz okolnih Društava među prvima smo iz naših krajeva organizirano krenuli u pohod na Prokletije iz smjera Nacionalnog parka Theth u Albaniji. Nije ni čudo što smo među prvima iz naših krajeva jer putovanje do doline Theth uvelike nalikuje na avanture prikazane u dokumentarcima „Kraljevi leda“ – put preko prijevoja koji iz Skadra vodi do doline Theth vrlo je blizu najopasnijim putovima svijeta – kilometri i kilometri makadamske ceste, cesta neograđena, uska, puna rupa, s ponekim improviziranim proširenjem koje omogućuje mimoilaženje …. a ispod duboka provalija …. ako ćete krenuti na ovaj put obavezno angažirajte lokalne prijevoznike čiji su terenci i mini busovi trasu ove ceste dosad već temeljito istražili – automobil ili autobus uvijek možete ostaviti na nekom od osiguranih parkirališta u Skadru.
Zašto smo uopće krenuli na ovaj put pun nepoznanica – zato što za Prokletije mnogi znaju, mnogi su ih i posjetili, ali rijetki su se iz naše okolice odvažili na otkrivanje nečeg novog. Sada možemo kazati kako možda planinari iz naše okolice nisu Prokletije doživjeli iz naše perspektive, ali mnogi drugi jesu jer dolina Theth vrvi turistima iz svih krajeva svijeta i zapravo smo imali ludu sreću što smo uopće uspjeli pronaći smještaj za 25 ljudi.
Dolina Theth odnosno, Nacionalni park Theth, živi samo ljeti, od listopada do lipnja u dolini živi možda 20-ak ljudi, ali zato u ovih nekoliko ljetnih mjeseci dolina nalikuje nekom velegradskom kolodvoru … turistički smještajni kapaciteti dupkom su popunjeni, a iz godine u godinu kapaciteti rastu, obnavljaju se stare davno napuštene kuće i pretvaraju se u simpatične Guest house, grade se i neke nove, ali srećom, još uvijek to sve izgleda simpatično, nevelebno, taman za pristojan obiteljski posao … kazali su nam naši domaćini u Shpella guest house kako bi bilo lijepo da se put iz Skadra do Thetha uredi do kraja (do prijevoja je asfaltirana cesta, ostatak je spomenuti makadam), ali ih je istovremeno strah masovnog turizma koji bi mogao uništiti prekrasnu, gotovo netaknutu, prirodu. Razumijemo njihov strah jer ovaj dio svijeta kao da je ostao u nekom drugom vremenu, kao da ste ušli u dječju priču Heidi i živite s kozama, razumijemo kako ih je strah da će te koze izgubiti svoje stanište, da će netaknuta priroda i njeno ogromno vodno bogatstvo biti otrgnuti iz te nezemaljske ljepote. A ljepota je uistinu nestvarna, kamo god pogledaš vizura ti oduzima dah, a iz doline se vidi tek mali dio te ljepote.
I tako mi u četvrtak, 4. kolovoza krenusmo iz doline Thetha u otkrivanje ljepota Albanskih Prokletija. Umorni od puta, ali nahranjeni domaćim delicijama krećemo ka našem prvom cilju, mjestu Gropa e Bukura na kojem ćemo podignuti svoj šatorski kamp. Put je naporan i strm, ali korak po korak sve bliže smo prijevoju iza kojeg ćemo postaviti šatore i čekati zoru koja će nam otvoriti put prema prekrasnim vrhovima Prokletija. Dok se penjemo dah nam uz napor oduzima i ljepota koja nas sa svih strana okružuje, osjećaj koji ne može opisati niti jedna riječ i niti jedna fotografija, to je ljepota koju se mora doživjeti, ljepotu prožima i moćna tišina koju paraju tek udarci naših planinarskih štapova i cvrkut pokoje ptičice… noge su teške, korak po korak i sve smo bliže našem kampu, ali naporno je i vruće, jedino nas tješi činjenica da smo za prijevoz šatora i popratne opreme angažirali lokalne „šerpe“, odnosno, dio opreme do kampa su nam prevezli konji i mazge, njihove usluge nisu baš jeftine, ali isplatilo se. Isplatilo se angažirati vlasnike tovarnih životinja koji uglavnom od ove usluge i žive kao što nam se isplatilo angažirati i lokalnog ovlaštenog vodiča jer bez njega teško bi dohvatili ijedan od vrhova Prokletija. Čak nismo ni bili zahtjevni, čak nam cilj nije bio najveći vrh Prokletija, Maja Jezerce (2694 m) u kojeg smo gledali ravno iz našeg kampa, cilj na je bio jedan od vrhova Grupa Popluks (malo iznad 2500m), ali bez vodiča teško bi pronašli put do bilo kojeg od njih. Kako to da mi, iskusni planinari, ne bi pronašli put do vrha? – jednostavno, iako je put do našeg kampa odlično označen dalje ne postoje markacije, tek kozji putovi koji se vrlo brzo gube u nezemaljskom okolišu, zimske lavine za sobom ostavljaju samo“marsovski“ krajolik i izbrišu svaki pokušaj označavanja staze. Sa svakim korakom po tom nezemaljskom krajoliku postaje nam jasnije zašto Albanci ove planine zovu Zabranjene – samo jedan krivi korak i pohod bi mogao prerasti u tragediju stoga slijedi vodiča, drži se njegovog smjera i ne prkosi planini. Vođeni našim vodičem i njegovim pomagačima nakon mukotrpnog savladavanja nepregledne gomile kamenja između kojih izviru najneobičniji busenovi raznobojnog planinskog cvijeća stižemo na jedan od vrhova Grupa Popluks i zaneseni ljepotom i datumom, 5. kolovoza, iz srca smo zapjevali „Lijepa li si“ dok su nas naši domaćini upoznati sa značajem ovog datuma za Hrvatsku s pozornošću i odobravanjem slušali.
Vrh osvojen, povratak do kampa i dalje prema našem pansionu Shpella guest house gdje nas čeka večera sastavljena od domaćih specijaliteta, ispunjeni ljepotom i umorom zadovoljni tonemo u san.
Slijedi dan bez puno planinarenja, ali s puno pješačenja. Put nas vodi prema prekrasnom jezeru Plavo oko, to je jezero nekoć bilo rezervirano za komunističke elite što u prijevodu znači kako nije bilo dostupno običnom puku… nakon 11 kilometara pješačenja kroz thetsku dolinu koja osim ljepotom obiluje i vodom stižemo do Plavog oka i jasno nam je zašto ga se čuvalo od pogleda običnih smrtnika, a njegova temperatura od 10-ak stupnjeva mnoge nije spriječila u traženju osvježenja… oni manje hrabri osvježenje su potražili u prirodnim, značajno toplijim, bazenima malo nizvodno.
Na povratku do naših domaćina skrenuli smo malo s puta i obišli prekrasan slap koji je zadnjih godina postao prava turistička atrakcija … gužva oko slapa dala nam je naslutiti kako je bojazan naših domaćina u Shpelli itekako opravdana, iako od turizma žive, ako izgube kontrolu, turizam će ih uništiti ….
Usprkos vagi za i protiv razvijenijeg turizma ovaj nam je malo opušteniji dan boravka u Thethu omogućio sagledati dolinu iz drugačije perspektive, iskoristili smo priliku usporediti našu turistički eksponiranu državu s državom čiji je turizam ipak još uvijek u povojima… i zaključili smo kako bi njihovu formulu obiteljskog turizma gdje svi rade, i oni od 7 godina i oni od 50 godina trebali primijeniti i kod nas, a njima možda ne bi bilo na odmet malo više uložiti u svoje turističke objekte, pogotovo u sanitarni dio … međutim, možda je upravo u tome čar, u toj neobičnosti i različitosti jer iako možda mi sada već naviknuti na komfor i urednost tražimo neke veće standarde, ono što se nudi u Albaniji, u dolini Theth, je iskonsko, sklepano od prirodnih materijala, na neobičan način uklopljeno u okoliš i vrlo malo nagrđuje sveukupnu vizuru … ma nek’ tako i ostane jer ova dolina zaslužuje ostati netaknuta, bez prevelikih intervencija i nek’ čeka svoje posjetitelje u izdanju kakvom jest …. s ljudima kojima ljubaznost i osmjeh rijetko silaze s lica, s poduzetnim ljudima kojima je dana riječ još uvijek svetinja…
Odlazak iz Albanije obilježilo je kratko zadržavanje u Skadru u kojem smo uspjeli barem malo upoznati ovu nepravedno zanemarenu državu i kroz njenu arhitekturu. Naravno, premalo vremena smo imali i nedovoljno mjesta obišli, ali i ono malo što smo vidjeli navelo nas je na zaključak kako se Albanija još uvijek oporavlja od dugogodišnje izoliranosti. Jedna iza druge stoje tako mala potleušica i ogromna moderna urbana vila, jedna do druge stoje stambena zgrada iz 70-ih godina prošlog stoljeća s koje otpada fasada i moderna stambena zgrada kojoj bi izgledom moglo biti mjesto u nekoj od svjetskih metropola, jedna do druge stoje obiteljske kuće od kojih se jedna raspada, a druga se gradi prema najmodernijim standardima ….. možda će nas za koju godinu dočekati drugačija slika, možda će pomalo nestati tragovi nekadašnje gotovo uništene Albanije i zamijeniti ih slika gradova u kojima bi svatko poželio živjeti. I još nešto nam je upalo u oko, a potvrdili su nam to i sami Albanci, suživot vjerskih zajednica ovdje mogao bi poslužiti kao primjer većini država u okruženju, na istom trgu bez imalo straha jedna drugu pozdravljaju džamija, pravoslavna i katolička crkva i ispraćaju nas na put prema našem Solinu…
Tekst: Vesna Žižić
Fotografije: Goga Boduljak i Vesna Žižić