Sveti Ilija gradački – bura, sunce, stina i lipota- 29.11.2015

 

 

 
 

29. studenoga 2015. godine iskoristili smo lijepi burni i sunčani dan, te smo se uputili na jug. U Gradcu smo skrenuli s magistrale i okomito uzbrdo dovezli se do mjesnog groblja. Sa tog tihog mjesta započeli smo naš uspon na planinu Grabovicu koja se nalazi u masivu Biokovo, a cilj nam je bio krajnji južni vrh sv. Ilija. Krenuli smo makadamskim putem do napuštenog zaseoka Milići, iza kojega počinje kamenita staza prema vrhu. Kamenita staza je zadivljujuće dobro građena, tako da se lako po serpentinama penjemo većim djelom kroz borovu šumu. Što se više penjemo šuma postaje rijeđa, a pogled unatrag se otvara. Zastajemo pomalo da bi uživali u pogledu na Makarsku rivijeru i otok Hvar koji sada pred nama stoji cijelom svojom dužinom ( položaj na koji nismo navikli). Sa prijevoja pogled nam puca na srednjo-dalmatinske otoke Hvar, Brač, Vis i Biševo. Nastavljamo put dalje, s druge strane nailazimo na prijeteće tragove domaćih goveda koja slobodno šeću po planinskim prostranstvima i mirno pasu u dolovima. Zaobilazimo stazom dalje i dolazimo do brda na kojem se nalazi naš cilj. Ovdje započinje nešto teži dio uspona jer se penjemo otvorenim terenom, bez pravog puta, koji je dobro markiran pa grabimo prema vrhu. Na vrhu nas čeka pravo iznenađenja, velika grupa planinara koji su imali isti plan kao i mi.

 

 
 

 

 
 

 

Par riječi i pogled na prostranstvo ispod nas. S istoka ispred nas su se prostrla Baćinska jezera i dolina Neretve, na njih se nastavlja južno poluotok Pelješac, Korčula, Mljet, a sa zapada već poznati pogled na Hvar i prekrasna mjesta u nizu Makarske rivijere. Okrećući se prema sjeveru vidimo golemi Biokovski masiv, u daljini najviši vrh, jedini na kojem ima snijega (pogodite koji?), dalje vidimo autoput, Vrgoračko polje i ne možemo se nauživati te ljepote i raznolikosti, a popeli smo se samo na 772 m.
Nakon odmora i fotkanja, krećemo natrag istim putem do prijevoja, ovdje krećemo u osvajanje drugog vrha sv. Paškala koji se nalazi na 715 m. Uspon je opet otvorenim terenom, bez pravog puta, markacija je slaba, gotovo da je i nema, što ne predstavlja problem jer je vrh cijelo vrijeme ispred nas. Na vrhu se nalaze ruševine crkvice Sv. Paškala.

 

 
 

 

Silazimo sa druge strane, ponovno do podnožja bez vidljive staze po osjećaju, u podnožju se ponovno srećemo sa građenim putem, ovaj put zaista djeluje impresivno, cijelim putem razmišljamo, naravno i raspravljamo, koliko je truda uloženo u izgradnju svih tih putova. Na jednom mjestu nailazimo na stupove sa lancima (malo me to zaintrigiralo, proradila profi deformacija, te sam pronašla da su oba ova vrha bile talijanske utvrde za vrijeme II sv. rata i da su to ostaci vitla kojima su se izvlačili topovi). Nastavljamo naš spust dalje, prelazimo preko drugog prijevoja i nešto niže u predjelima gdje počinje šuma, izlazimo na put kojim smo se penjali, još malo i dolazimo do napuštenog zaseoka, a potom do mjesta polaska.

 

 
 

 

Pomalo umorni jer se u nekim dionicama naš uspon i spust, zbog tempa pretvarao u tracking, puni dojmova, napunjeni pozitivnom energijom, „radosni jer smo ovaj prelijepi dan proveli u druženju sa drugim ljudima“, krećemo natrag do našeg Solina.
BRAVO ! – Za vodiče i izbor rute.

TEKST: Đulja Katić
FOTO: Petra Vrdoljak, Nikša Knez i Branko Ćurković

FOTOGALERIJA