Zimski uspon na Malovan, BiH
30.1.2013. Zimski uspon na Malovan, Kupres BiH – 1828 m/v (26.1.2013)
Za članove PD Sveti Jure izlet na Kupres je imao dva osnovna cilja – izletničko-skijaški i planinarski. Većina članova Društva opredjelila se za posjet skijalištu, dok se manja skupina odlučila za uspon na Veliki Malovan. Inače, planina Malovan je dio masiva Cincara pristupačan penjačima zbog činjenice što magistralna cesta prema Kupresu prolazi podno istočne strane planine i na taj način omogućava planinarima povoljan pristup za uspon.
Autobus se zaustavio u Malovanskom polju nekoliko kilometara prije Kupresa. Izišli smo vani i uzeli ruksake. Desetorica smo: Nikša Knez, Mateo Pleština, Branko Ćurković, Nikola Jelinić, Siniša Matković, Ivica Ćurković, Marko Gašpar, Ante Božan, Ivo Grubišić i ja, Davor Mikas.
Hladno je, temperatura je duboko ispod nule. Puše oštar sjeverni vjetar. Polazna točka je na nadmorskoj visini od 1135 metara. Priprema za polazak traje kratko. Brzo navlačimo gležnjače, kape, naočale i ostalu neophodnu opremu. Deset je sati. Krećemo u koloni po jedan. Kretanje je otežano zbog dubokog snijega. Na pojedinim mjestima upadamo iznad koljena, gotovo do pasa. Najteže je prtiti, prokrčiti put. Zbog ravnomjernog opterećenja redovito se mijenjamo na čelu kolone.
Grupa djeluje skladno, disciplinirano. U određivanju smjera kretanja pomaže nam Nikola, koji pomoću GPS-a usmjerava skupinu. Nakon izlaska na prvi proplanak uzimamo kraću pauzu, krijepimo se pomoću toplog čaja iz termosica i pokojeg keksa. Krajolik je prekrasan, očaravajući. Šuma je potpuno bijela, promrzla i okovana ledom. Uskoro krećemo dalje.
Najprije se blago spuštamo u dolinu, a zatim nastavljamo oštrom strminom prema vrhu. Padina je prekrivena sniježnim nanosima u obliku dina na koje vjetar stalno nasrće, ruši ih, kovitla i uvijek iznova im daje pomalo neobičan oblik. Na vrhu brijega strše dva velika kamena grebena. Obilazimo ih s desne strane i uporno se nastavljamo probijati prema vrhu. Vidljivost postaje sve manja. Prvi članovi skupine jedva se naziru u gustoj magli i oblaku koji je prekrio planinu. Vrh se i dalje ne vidi, a sjeverac sve više i više pojačava. Čuju se samo glasni udarci remenja i rubova odjeće s kojima se vjetar nemilosrdno poigrava. Hodamo sve teže i teže. Kada dosegnemo krajnju točku koju jedva razaznajemo u gustom oblaku otvara se novi vidik sa još više strmine i gustog snijega. Nakon dva sata napornog hoda napokon smo ugledali vrh. S naglašenim osjećajem olakšanja prelazimo i posljednje metre uspona. Konačno, Veliki Malovan, 1828 metara nadmorske visine. Vidljivost je iznimno mala, vidi se svega nekoliko metara dalje. Jako je hladno. Procjenjujemo da je temperatura oko desat stupnjeva ispod nule. Niska temperatura uz jak vjetar izrazito povećava osjećaj hladnoće.
Promrzlim rukama nastojimo napraviti nekoliko fotografija i hitro krenuti natrag. Zajednička fotografija sa zastavom Društva neizostavan je element u mozaiku obveznih aktivnosti svakog planinarskog pohoda. Nakon kraćeg zadržavanja na vrhu krećemo natrag. Nikola predvodi kolonu. Relativno brzo se spuštamo. Za pola sata silazimo u donji dio planine. Veliki Malovan, magla i oblak ostaju za nama. Čak se i sunce sramežljivo pokazuje iza gustih i tmurnih oblaka. Uzimamo kraći predah tijekom kojeg grupa dobiva brzu poduku iz ponašanja na snijegu i ledu.
Nikola se predstavlja kao marljiv i dobar učitelj. Demonstrira hodanje zaleđenim brijegom pomoću dereza i cepina, zauzimanje polažaja u slučaju proklizavanja i pada. Krećemo dalje prema podnožju planine. Stižemo na polazište oko 13 sati i 30 minuta zadovoljni i sretni što je još jedan zanimljiv i značajan pohod iza nas.
Tekst: Davor Mikas;
Fotografije: Davor Mikas, Ivo Grubišić i Branko Ćurković
